Iberija & Maroko

Ljetni odmor! Stavljam Inter Rail kartu, rezervacije smještaja i nešto jeftinih avionskih karti u svoj backpack te iščekujem sam početak puta. Put. To je ono što sam čekao mjesecima, truneći u Zagrebu, radeći i studirajući. Stvarno volim to ljeto, tada moj život postaje putovanje, ili putovanje moj život. Novi kilometri, novi ljudi, novi krajevi. Došlo je vrijeme za akciju.

I tako smo nas troje odlučili otputovati na jednomjesečno putovanje u toplije krajeve. U planu su nam Španjolska, Andora, Portugal i Maroko. Što je najbolje, mojih dvoje suputnika su se upoznali netom prije putovanja, a vrlo su različiti. Bit će zanimljivo gledati razvoj novog prijateljstva. :-)

Barcelona

Prva postaja je Barcelona, glavni grad Katalonije, pokrajine u Španjolskoj. Barcelona je glavno trgovačko i industrijsko središte Španjolske te jedna od najvećih luka na Sredozemnom moru. Središte grada čini Gotska četvrt, srednjovjekovna jezgra sa spletom uskih, krivudavih uličica. Hostel nam se smjestio usred te četvrti i rezervirali smo ga po preporuci. Zove se Gothic Point.

 Ono što me u Barceloni najviše dojmilo, to su Gaudijeva djela moderne arhitekture. U prvom redu tu treba spomenuti prekrasnu, još uvijek nedovršenu crkvu, Sagrada Familiju (Sveta obitelj). Toj ambicioznoj crkvi Antoni Gaudi je posvetio cijeli život radeći na njoj do svoje smrti. Gaudi ju nije uspio završiti i crkva se financira prilozima više od milijun posjetitelja svake godine, a trebala bi biti dovršena do 2030. godine. Gaudi je ostavio toliko tragova u Barceloni, i grad stvarno oduševljava tim detaljima. La Pedrera, Casa Milla, Park Guell… samo su neke od građevina koje je ostavio veliki Antoni Gaudi, Božji arhitekt, kako ga zovu Španjolci. Središtem grada prolazi La Rambla, široko šetalište. Sprejem obojeni ljudski kipovi stoje nepomično u pokretnoj masi šetača, gomila karikaturista koji skiciraju lica, ulični svirači, čovjek koji jede britvice i noževe, žongleri …

Andora

Nakon Barcelone smo se zaputili prema Andori, maloj državici smještenoj između Španjolske i Francuske, na vrhovima Pireneja. Vlak ne vozi do Andore pa smo se morali snalaziti. Najbliže mjesto gdje se može doći vlakom je La Tour De Carol, malo mjestašce u Francuskoj. Kako je Andora zimska turistička destinacija, jer je bogata skijalištima, tako su ljeti autobusne veze vrlo loše prema okolnim mjestima. Naime, autobus iz La Tour De Carola vozi tek dva puta dnevno. Stoga smo se odlučili na autostop. Uf, ti zapadnjaci vrlo teško staju autostoperima, pogotovo ako smo većinom muškog roda. I tako smo na jedvite jade uspjeli doći do Andorra La Velle, glavnog grada te mikrodržave. Što je najbolje, u glavnom gradu Andore nema se što vidjeti. Samo trgovine i trgovine i trgovine. Tehnika, žestoka alkoholna pića, i parfumerije. Ništa više. Ono što u Andori ostavlja bez daha je priroda, visoki vrhovi Pirenejskog gorja.

 Opet Barcelona!

 I sada smo krenuli nazad prema Barceloni, gdje ćemo hvatati vlak za Madrid, glavni grad Španjolske. I u Barceloni nas je dočekao hladan tuš. Ne možemo se ukrcati u vlak bez rezervacije. Katastrofa. Svi magistralni vlakovi su dupkom puni i u njih se ne može bez rezervacije. Nema sjedenja na podu, niti stajanja. Niti nakon podužeg nagovoranja službenika, koji je dopuštao prolaz do perona. Idući slobodan vlak tek sutra navečer! I tako smo odlučili provestinoć pod vedrim nebom, ispred kolodvora. To

je bio pun pogodak! Upoznali smo hrpu ljudi, koji su bili u sličnoj situaciji kao mi. Makedonci, Srbi, Talijani… Na kraju nas se skupilo dvadesetak, igrali smo nogomet u parku, pili cerveze i sangrije, te čekali novi dan i slobodan vlak.

Madrid

Sutradan se cijelo društvo napokon ukrcalo na vlak i krenulo put Madrida. Nakon petosatne vožnje vlakom, napokon u Madridu. Poučeni iskustvom s vlakovima u Španjolskoj, prvo što smo napravili je rezervacija karata za Porto.

Sam centar Madrida je bio neočekivano mali. S jedne na drugu stranu stare jezgre grada može se propješačiti za manje od pola sata. S jedne strane je Palaca Real, basnoslovna kraljevska palača koja pripada izvanrednim europskim arhitektonskim spomenicima. Prostorije su raskošno ukrašene svilenim zidnim tapiserijama i freskama te su natrpane neprocjenjivim umjetninama. Najviše me oduševila oružarnica, sa više od 2000 izložaka izrađivanih za viteške dvoboje i turnire, a ne za bojišnice. U središtu Madrida je Plaza Mayor, napoznatiji madridski trg kojeg krasi kip Filipa III. S druge strane stare jezgre se nalaze muzeji Del Prado, Thyssen-Bornemisza i Reina Sofia. Centro de Arte Reina Sofia smo i posjetili. U njemu je izložena zbirka umjetničkih djela španjolske umjetnosti 20. i 21. stoljeća. Muzej je smješten u prenamijenjenoj bolnici i ima zavidan broj izložaka velikih majstora Salvadora Dalija i Pabla Picassa.

Španjolci vrlo dobro znaju što znači dobra klopa. U skoro svakoj ulici postoji Museo del Jamon, svojevrstan gastronomski muzej, pun delicija. Jedan od najvećih izvoznih proizvoda Španjolaca je upravo Jamon (šunka). To je za putnike plićeg džepa jedno od najboljih mjesta za klopu.

Uf, ti nas vlakovi stvarno ne idu. Uspjeli smo zakasniti na vlak za Porto. Filmski, trčeći dolazimo na peron, vrata se zatvaraju i vlak lagano odlazi. Tada smo odlučili da ćemo preskočiti Portugal i zaputiti se lokalnim vlakovima prema Maroku. I tako nas je put doveo u maleno mjesto Bobadillu, gdje smo u nedostatku hostelskog smještaja odlučili spavati na kolodvoru. Što je najbolje, postoji naoružani čuvar koji nas cijelu večer nije ništa pitao i pustio nas je da spavamo na samom peronu u vrećama za spavanje. :-)

Alhambra, Granada

Na putu nam se našla Granada. Granada je slavna po Alhambri, prelijepoj maurskoj palači, vrhuncu maurske umjetnosti i arhitekture. Alhambra je ime dobila po zidinama crvenkaste boje, a njezin položaj daje naslutiti da su i prije nje na tom mjestu stajale građevine. Alhambra datira iz 9. stoljeća, a u 13. stoljeću kralj Muhamed I. ju je učinio svojom kraljevskom rezidencijom, čime je počelo doba njezinog najvećeg sjaja. Kraljevima Jusufu I. i Muhamedu V. iz 14. stoljeća dugujemo većinu Alhambrinih zdanja koja su preživjela do danas, kao vrtovi Generalife, palača Nasrid… Nakon što su kršćani osvojili

Granadu, nastupila je dekadencija Alhambre. Katolički kralj Karlo V. dao je unutar kompleksa sagraditi svoju palaču, u kojoj nije stanovao. Od 17. stoljeća Alhambra je 200 godina bila zapuštena i tek su u 19. stoljeću počeli popravci, restauracija i održavanje. Alhambra je sad kandidat za 7. svjetsko čudo. Poslije Granade, iduća postaja nam je trajektna luka Algeciras, smještena na španjolskoj strani Gibraltara. Lučki grad koji nas nije dojmio ničime. Prespavali smo u neuglednom hotelu u blizini luke i jedva dočekali jutro da se prvim trajektom zaputimo u Maroko, našu iduću destinaciju o kojoj čitajte u idućem broju Hostelera! 😉

Maroko – Zaljubljeni u turiste

Kada sam roditeljima i prijateljima obznanio da na ljeto idem u Maroko, obično su reakcije bile: “Što ćeš tamo?”, “Pazi da te ne okradu ili ubiju!”, kao i “Svaka čast”…  To samo pokazuje koliko naši ljudi, a i zapadnjaci (makar je Maroko zapadnije od većine zemalja Europe), znaju malo o drugim kontinentima i zemljama, pogotovo muslimanskim. Većinom su ljudi u arapskim zemljama vrlo srdačni, voljni pomoći, ali i zaraditi na turistu, ako mu to turist dopusti.

Navala taksista

Prva destinacija u Maroku je Tangier, marokanski grad sa Afričke strane Gibraltara. Silaskom sa trajekta odmah nailazimo na hrpu pomahnitalih taksista, svi sa istom pričom, da su oni najbolji za nas i da stvarno imamo sreću što smo naišli na njih. U Tangieru se nismo zadržavali, htjeli smo prenoćiti u prvom kraljevskom gradu Maroka, Fesu. Kako je kolodvor udaljen od centra grada, bio je loš potez što nismo razmjenili europske novce u marokanske dirhame. Na kolodvoru nitko nije htio razbiti naše europske novce u dirhame, tako da nismo mogli kupiti ni vodu ni hranu. Nakon višesatnog čekanja na kolodvoru, bez hrane i vode, dolazi naš vlak, i to na vrijeme. Ali je krenuo sa barem sat i pol zakašnjenja. U vlaku hrpetina ljudi, nakrcan do krajnjih granica, isti vagon i za pušače i za nepušače. Jedino što smo imali sreće pa smo ušli na prvoj stanici, i uspjeli uhvatiti mjesto. Ali i ta sreća je kratkog trajanja. Nakon polovice puta presjedamo, i ulazimo u pun puncat vlak. I do Fesa se tandrčemo u hodniku vagona.

Napokon dolazimo u Fes, naše prvo odredište. To je treći po veličini grad u Maroku, i jedan od četiri kraljevska grada (uz Marrakesh, Meknes i Rabat). Fes se sastoji, kao i većina većih marokanskih gradova, od medine Fes el Bali (starog dijela grada, opasanog zidinama) i Ville Nouvelle (novog dijela grada). Za Fes el Bali se vjeruje da je najveća urbana pješačka zona na svijetu. Taksist nam nalazi jeftini hotel na ulazu u Fes el Bali, pored Bab Bou Jeloud. Cijena, sitnica, 7 europskih novaca iliti 70 marokanskih novaca po glavi stanovnika za noć. Soba bez kupaonice, ali zadovoljavajuća za tu cijenu.

Vrhunski trgovci

Nas troje brzo ostavljamo stvari u sobi, i brzo krećemo u večernji obilazak grada. Zašlo je sunce, i po pričama, u medini, unutar zidina, ima preko milijun ljudi. Svi se muvaju po ulicama, prodaju, kupuju, cjenkaju. Marokanci su vrhunski trgovci. Za sve se moraš cjenkati. Nenavikli na takvo stanje stvari, u prvih par dana su nas podosta puta oženili. Kasnije smo se i mi navikli na to i počeli smo se beskrupulozno cjenkati. Štoviše, toliko smo nisko spuštali cijene da neki trgovci nisu htjeli više razgovarati. Odlazimo na večeru, sa željom probati marokanske specijalitete. Odabiremo brochette, što je najsličnije našim ražnjićima. I to mixed brochette. Večerajući i čitajući vodič, Gogo nailazi da oni jedu golublje meso i da obično to stavljaju u brochette. Nismo imali srca pitati konobara da li je to golub. Bilo je ukusno. 😉 Ono što svakako treba isprobati u Maroku je njihov čaj od mente, i neizbježna nargila.

Fes je poznat po velikoj bojaonici i štavionici kože, najvećoj u ovom dijelu svijeta. Kako je medina Fesa isprepletena gomilom malih ulica koje nisu označene, nemoguće je naći to mjesto. Stoga smo pitali prvog prodavača koji nas je za par dirhama odveo na to fascinantno mjesto, koje izgleda kao ogromna paleta koju imaju slikari. U svakoj posudi je druga boja, hrpa ljudi koji nose kože, uranjaju u boju, suše… Sve boje se dobijaju prirodnim putem, od šafrana, ruže, maškare… Na vrhu zgrade sa koje se pruža odličan pogled na bojaonicu nalazi se nekoliko suvenirnica, gdje je muški dio ekipe nakon dvadesetak minuta cjenkanja polu-povoljno utržio poznate marokanske papučice, žute boje šafrana.

Moderna Casablanca

Nakon nekoliko dana u Fesu, krećemo za Casablancu. Casablanca je za razliku od Fesa pravi moderan grad. Nalazi se na obali Atlanskog oceana, najveći je marokanski grad i ekonomsko središte. Glavno obilježje Casablance je džamija Hassana II. koja je druga po veličini, ali najvišeg minareta na svijetu. Napravljena je 1993. godine. Marokanci imaju podijeljeno mišljenje o njoj, neki se njome ponose, dok drugi misle da se moglo bolje utrošiti tih 500-800 milijuna baksa koliko je uloženo u nju. U Casablanci se ne zadržavamo dugo. Nakon razgleda grada i prospavane noći u definitivno najskupljem hotelu na našem putu (400 dirhama je trokrevetna soba) krećemo prema Marrakechu, još jednom kraljevskom gradu.

Vlak koji smo ulovili je daleko luksuzniji od prijašnjih. Naravno, to je znao i naš prijatelj kondukter i iskoristio je. Na našu Interrail kartu je naplatio još neke dodatne takse, jer smo u klimatiziranom vagonu. Poslije smo se raspitali i te takse, doznajemo, nismo morali platiti, jer imamo važeću kartu. Klasično uzimanje novaca turistima.

Krvave ulice

Ulazimo u Marrakech, totalno drugačiji grad od svih ostalih. Okružen planinama Atlasa sa jedne strane i pustarom sa druge. Grad nije tako zbijen kao ostali, većinom niža gradnja, na većem području. Marrakech je četvrti grad po veličini, u njemu živi preko milijun i pol ljudi. Kao i svi ostali marokanski gradovi, sastoji se od medine i novog dijela grada. Dok je “zaštitna” boja Fesa žuta, u Marrakechu je to crvena. Stara berberska legenda kaže da kada je Koutoubia džamija izgrađena u srcu grada, toliko je krvi poteklo njegovim ulicama da su svi zidovi, kuće i ulice poprimili crvenu boju. Nekad glavni grad Almoravida i kasnije Saadijaca, danas se Marrakech spominje kao glavni grad marokanskog Juga.
Odmah smo se uputili u potragu za hotelom. Najjeftiniji i najbolje locirani su oni uokolo Djemaa-el-Fna, glavnog gradskog trga. Prvih nekoliko hotela je krcato, te napokon nailazimo na hotel u kojem ćemo provesti idućih nekoliko dana. Spavanje svega 50 dirhama po glavi. Hotel vrlo uredan, ali je naša soba podsjećala na oveći separe. U sobi ništa drugo osim kutne garniture i stolića. Nama dosta. Djemaa-el-Fna je jedan od najvećih trgova koje sam imao prilike vidjeti. Predvečer je trg prepun ljudi, uličnih svirača i zabavljača, akrobata i plesača, životinja kao kobri i majmuna… Ono što nam je najviše zapalo u oko je neprebrojiv broj pokretnih kioska koji prodaju cijeđeni sok od naranče po cijeni od svega 3 dirhama.

Na recepciji hotela nailazimo na ponudu lokalne turističke agencije o trodnevnom izletu u Saharu. Bez premišljanja je uzimamo. Za 950 dirhama dobivamo vodiča, trodnevnu vožnju preko planina Atlasa do Sahare, razgled preko nekoliko znamenitosti, svu hranu i dva noćenja na putu. To je bio pun pogodak.

Noć u procjepu planina

Ujutro, ispred hotela nalazimo se sa našim vodičem, dvije Nizozemke, Njemicom i Španjolkom, i mala grupica europljana kreće prema Sahari. Prvo smo pregazili Veliki Atlas, da bi došli do malog mjesta Ait Benhadou. To je mjesto poznato po snimanju nekoliko holivudskih filmova poput Gladiatora i Lawrence od Arabije. Mali gradić, napravljen od blata, na vrhu malenog brdašca. Stvarno prekrasno izgleda. Što je najbolje, ljudi još uvijek žive u njemu. Drugo mjesto je Ouarzazate, također poznato po filmovima. Za nekoliko dirhama nalazimo lokalnog vodiča koji nas je proveo po mjestu. Vodič nam se odmah pohvalio kako je on Van Dammeov prijatelj. :-) Naime, tu se snimao Legionar.

Prvu noć spavamo u Todri Gorge, procjepu između dvije planine. Tu su nas berberi učili svirati bubnjeve poput djembi i bongosa. Nakon ugodno prospavane noći krećemo za Erg Chebi, predio Sahare poznat po visokom crvenim dinama. Nakon cjelodnevnog truckanja u kombiju, napokon stižemo do Merzouge, mjesta odakle put nastavljamo na devama. Nakon višesatnog i mukotrpnog jahanja stižemo u berberski kamp u Sahari, okružen dinama, usred ničega. Berberi su nam za večeru spremili klasičnu marokansku klopu, tajine. To je razno kuhano povrće i piletina. Svakako probati. Kako se to jelo jede rukama, svi iz istog tanjura, cure isprva nisu bile gladne, ali kada su vidjeli nas da slatko jedemo, vidjevši da je to jedina klopa, odmah su i one napale tajine.

Nakon prekrasnog izlaska sunca, shvaćamo da je to kraj našeg puta. Najdalje smo od kuće i sada kreće povratak u Zagreb. Nakon cjelodnevnog truckanja u kombiju, vratili smo se u Marrakech, gdje su nam ostala još dva dana do leta za Hrvatsku. Ta dva dana smo proveli u Marrakechu, izležavajući se po cijele dane, odmarajući se u hammamu (turska kupelj), i šetajući gradom. S jedne strane smo bili sretni što se nakon jednomjesečnog backpackiranja vraćamo kući, a s druge strane bi vrlo rado nastavili naš put.

Category: Hosteler, Putopisi
You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.