Italija – vikend izlet autostradom

Nakon proputovanja istočne Europe u više navrata, odlučismo otići na zapad. Očekivajući visoke cijene, natovarili smo se špecerajem i drugim balkanskim specijalitetima u Zagrebu. Glumit ćemo Čehe na Jadranu. Kako smo išli u Italiju na produženi vikend, odlučili smo krenuti poslije posla, navečer. Dolazimo u gluho doba noći na granicu sa Slovenijom. Očekivali smo da ćemo ući u Europsku uniju bez većih problema. Ali neće ići! Hrvatski carinici odlučili su nas prekopati. Nakon jednosatnog zadržavanja na granici, i raskopanog cijelog auta, taman posloženog za put, krenusmo dalje. Po običaju, Slovenija se prođe za kratko vrijeme. Odlučili smo ipak stati u Ljubljani, tako da Slovenija izgleda veća. 😉

Pisa – grad studenata i kosog tornja

Nakon cjelonoćne vožnje, iscrpljeni, nakon prospavanih nekoliko sati na benzijaneru, i nakon balkanskog doručka dolazimo u Pisu. Mali grad. Grad studenata i kosog tornja. Taj kosi toranj je manji nego što smo očekivali. Građeno u europskom stilu, bez velikih okolnih zgrada i zagušenih prometnica. Pisa je grad u blizini Sredozemnog mora. Veni, vidi, otiđoh.

Pisa je udaljena otprilike 5 sati vožnje do Rima, a većina talijanskih gradova je odlično povezana autoputevima koji su najbrže rješenje, ali ne i najpovoljnije. Zbog toga što smo bili ograničeni vremenom te smo u malo dana trebali prevaliti dosta kilometara, ipak smo odlučili ići autostradom. Na pola puta do Rima nas je uhvatio takav pljusak da se nije dalo voziti. Odlučili smo nadoknaditi manjak sna.

Svaka zgrada – jedan hostel

U Rim dolazimo u večernjim satima i odmah smo se bacili u potragu za smještajem. Hostelskog smještaja ima na svakom uglu oko željezničkog kolodvora. Skoro je svaka zgrada imala svoj hostel. Cijena noćenja se kretala između 20 i 25 europskih novaca u višekrevetnoj sobi. Kvaliteta smještaja je daleko lošija nego što smo navikli na istoku. Ali sve zauzeto. Nakon višesatnog traženja, naišli smo na hostel u kojem su bila tri slobodna kreveta. Onako umorni, istuširani hladnom vodom, jer druge nije bilo, bacamo se u krevet. Sutra nas čeka naporan dan.

Buđenje. Nakon balkanskog doručka u autu (špek, kulen, pašteta, te skupi, tvrdi i neukusni talijanski kruh od 3 europska novca) otišli smo u obilazak grada. Prva destinacija je bio Koloseum. Impresivna građevina iz starorimskog doba. Bio je najveća sportska arena drevnih vremena. Nekoć su gladijatorske igre privlačile više ljudi nego danas nogometne utakmice. A gužva za ulazak ništa manja. Među tom gužvom, hrpetina današnjih Rimljana maskirana u stare Rimljane. Rimski Koloseum je u davnini prekrivan lanenim prekrivačem kako bi gledatelji bili zaštićeni od jakih sunčanih zraka i vremenskih nepogoda. Krov su mu postavljali mornari pričvršćujući ga za jarbole.

Rim – centar svijeta

Nakon Koloseuma, krenuli smo razgledati ostatke starog Rima. Prolaskom kroz slavoluk Septimija Severa (slavoluk pobjede), dolazimo na stare rimske trgove. To je nekoć bio centar svijeta. Slavoluci pobjede su građeni kada bi rimska vojska pobjedila. Kroz njega bi prolazila povorka. Na čelu povorke bio bi vojskovođa, potom vojnici, zatim bi išla kola zlata i sveg vrijednog, a na kraju povorke bili bi zarobljenici (žene, djeca, muškarci). Razgledavši najstariji dio Rima, odlazimo do nešto novijeg trga, Piazza Venezia. Lijepo uređeni veliki trg na kojem se nalazi kip prvog cara ujedinjene Italije. Grad izgleda kao da ne postoji vrijeme kad nije turistička sezona, uvijek frka i gužva na ulicama. Amerikanci, Englezi, Japanci, … Cijene prilagođene bogatijim nacijama. Pola litre obične vode po 2-3 europska novca, piva po 4-5 europskih novaca. Tako da smo često bili žedni. Dućana u centru nigdje. Piazza del Popolo, Piazza di Spagna, Fontana di Trevi… Trgova je previše, a vremena malo. Trebalo bi barem desetak dana da se Rim doživi. Najveća rimska ulica je Via del Corso, povezuje dva najveća rimska trga, Piazzu del Popolo i Piazzu Venezia.

Živjela privatizacija!

Nakon razgledavanja Rima, krenuli smo putem Vatikana, najmanjoj državi na svijetu. Na putu do Vatikana razgledavamo Anđeosku tvrđavu. Tvrđava se nalazi na desnoj obali rijeke Tiber, a izgradio ju je car Hadrijan koja je u prošlosti bila poznata kao Hadrijanov mauzolej. U srednjem je vijeku služila kao tvrđava te je prema anđelu na vrhu dobila naziv Anđeoska tvrđava. Dolazimo ispred Bazilike sv. Petra. To je najpoznatija crkva na svijetu. Cijelom crkvom dominira kupola koju je izradio Michelangelo. Ispred nje se prostire trg sa dvije fontane i obelisk na sredini. Obelisk potječe iz Egipta. Trg je okružen kolonadama koje tvore polukružno otvorena krila pa se čini kao da crkva širi ruke da obgrli cijelo čovječanstvo. Na tom trgu svake nedjelje u podne papa sa prozora svoje sobe daje blagoslov vjernicima.

Htjeli smo potoćati noge u Sredozemnom moru pa smo i tamo svratili. Najbliže mjesto od Rima zove se Ostia, a do plaže i ne možeš! Živjela privatizacija! Sve je privatno, do mora se može jedino prolaskom preko privatnog posjeda uz odgovarajuću cijenu.

Nakon produženog vikenda u Rimu, odlučili smo krenuti kući. Prenoćište smo potražili u lučkom gradu na Jadranu, Anconi. Za male pare smo prespavali te krenuli putem San Marina. Prije samog San Marina nailazimo na muzej aviona. Jedinstvena prilika za razgledavanje starih aviona. Hrpetina starih aviona, Migovi, Sukhoi, Ilyushini, Lockheedovi, … Spomenuli bi dva primjerka, Antonov AN-2 iz 1947. sa hrvatskim oznakama, korišten u Domovinskom ratu te Douglas DC-3 Dakota, koji je bio u vlasništvu Clarka Gablea. U njemu su se vozile mnoge poznate face kao Marilyn Monroe, JFK, Frank Sinatra, Ronald Reagan i mnogi drugi…

Marin s Raba

San Marino je mali grad država, položen na vrhu brda. Zgodna ideja za izbjegavanje poreza. Državu je osnovao izvjesni Marin koji je pobjegao s otoka Raba pred Dioklecijanovim progonima, i državu nazvao po sebi, i još se i bahato beatificirao. San Marino. Osim vrlo maštovite bijelo-plave zastave, jedno od glavnih obilježja te velesile su i 3 kule na vrhu brda, koje su ujedno i na grbu San Marina. Kada smo htjeli razgledati te kule, revni San Marinci nam nisu htjeli progledati kroz prste. Prvi put nam se dogodilo da nam je netko gledao do kada nam vrijede EURO<26 iskaznice. Naime, mi smo u San Marinu bili 1.11., a iskaznice su vrijedile do 31.10. :-( Jeftinija solucija je bila razgledavanje muzeja torture. Isplati se pogledati.

Sve u svemu, izlet je bio ugodan i edukativan, ali je bilo pametno što smo hranu ponijeli sa sobom. Sve je degutantno skupo za prosječni hrvatski džep.

Category: Hosteler, Putopisi
You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.