Tajland & Kambodža – Od civilizacijskog trona do bespuća problema

Nakon nekoliko zadnjih godišnjih odmora provedenih na američkom kontinentu te skupih avio karata, odlučio sam se na recesijsko putovanje, u jedno od najjeftinijih dijelova svijeta. Azija. Nakon kratkog premišljanja i proučavanja cijena karata, odluka je pala na jugoistočnu Aziju, za let u Bangkok. Tajland me nije previše zanimao, već sam odlučio da je Bangkok samo tranzitna stanica za moje proučavanje Kambodže, Vijetnama i Laosa. Kambodža ponajprije zbog najvećeg religijskog kompleksa na svijetu, Angkor Wata. Laos zbog priča o Luang Prabangu, gradu smještenom u džungli, prepunom budističkih hramova i redovnika po ulicama.

Bangkok – Grad anđela

Nakon sedam sati čekanja u Istanbulu i dvanaest sati provedenih u avionu, napokon stižemo u Bangkok, prijestolnicu Kraljevine Tajland. Grad je to od kojih desetak milijuna ljudi, u kojem visoke stakleno-betonske građevine stoje tik uz stare budističke hramove, koji nikad ne spava, u kojem vlada najnepredvidljiviji promet, čije ulice miriše na tek spremljenu hranu na štandovima i ispušne plinove gomile automobila… Pravo mu je ime Krung Thep, što na jeziku Thai znači Grad anđela. Puno ime grada je Krung Thep Mahanakorn Amornrattanakosin Mahinthara Mahadhilokphob Nopparatratjathani Burirom Udomratjanivet Mahasathan Amornpimarn Auwatharnsathit Sakaraya Vishnukarmprasit, što doslovno prevedeno znači: Plemeniti grad anđela, najizvrsnija riznica božanskih dragulja, čuvena zemlja neosvojiva, otmjeno i istaknuto kraljevstvo, otmjena kraljevska prijestolnica sa devet plemenitih dragulja, najuzvišenije prebivalište kraljevsko i velika palača, božansko utočište i stanište reinkarniranih duhova. Takvo ime Bangkok je uvrstilo u Guinnesovu knjigu rekorda kao najduže zabilježeno ime grada na ovoj ‘lopti šarenoj’.

Bangkok je relativno mlad grad, njegovo se porijeklo kronološki može pratiti tek unazad dva stoljeća. No, kulturno se naslijeđe proteže sve do osnivanja monarhije u XIII. stoljeću pa i dalje od toga, u drevni mistični svijet rituala i mitova, koji je i danas itekako prisutan i prividno skriven ispod površine svakodnevne rutine. Prilikom osnivanja grada, a kasnije tijekom razvijanja i proširivanja, nije postojao urbanistički plan koji je nalagao određeni raspored i položaj ulica i građevina. Iz tog je razloga nemoguće odrediti centralni dio grada, ili uopće izvršiti podjelu na kvartove ili zone, uobičajenu u svim svjetskim metropolama. Svaki dio grada može se smatrati centrom, ali čak i gradom za sebe.

Noćni ‘špeceraj’

Smještam se u backpackerskoj meki Bangkoka, ulici Khao San, u malom hostelu kojeg sam našao preko Hostelworlda, što je ujedno i bio promašaj. Platio sam skuplje nego što je izvješena cijena na recepciji (300 baht vs. 250 baht). Očito je Internet cijena veća. Kada sam produžio sobu za još jednu noć, platio sam 250 bahta. Nakon popodnevnog prilagođavanja na lokalna piva kao Singha ili Chang i lokalnu hranu kao Pad Thai Chicken (lokalno jelo koje spravljaju na štandovima i mješavina je istočnjačkih špageta, jaja, povrća i piletine), odlučio sam večer provesti u Patpongu. Tamo je night market, tržnica koja radi do kasno u noć i gdje se mogu kupiti kopije svakojake robe, kao torbica Louis Vuitton, upaljača Zippo, itd. Okolne ulice su ispunjene striptiz barovima, a po ulicama se šeta nemali broj postarijih whitetrashera, koji za male novce vode pod ruku jednu do dvije lokalne djevojke.

Sutradan sam odlučio pogledati nekoliko najbitnijih stvari u Bangkoku, hramove Wat Arun, Wat Pho, Wat Phra Kaew te Kraljevsku palaču. Wat je inače lokalna riječ za hram. Nakon što sam se morao vratiti u hostel po dugu odjeću, jer je u Wat Phra Kaew i Kraljevsku palaču nisam mogao ući u trifrtaljkama. Obavezna je duga odjeća, koja pokriva noge do gležnjeva te barem kratka majica koja pokriva ramena. Religija naroda Thai je budizam, ali se susreću i neki elementi hinduizma.

Duhovna ljubav naroda Thai

Najpoznatiji i najposjećeniji hram u Bangkoku je Wat Phra Kaew, hram poznat po smaragdno-zelenoj statui Bude. Izgradnja ovog kompleksa potpuno nedosljedne i nepravilne arhitektonske forme, započela je 1782. godine, iste godine kada je osnovan i sam grad. Ovaj je hram podignut neposredno uz Kraljevsku palaču, kako bi simbolično povezao duhovnu ljubav i privrženost naroda Thai prema ovome, u to vrijeme, sjedištu svjetovne vlasti. Smaragdna statua Bude, po kojoj je hram i dobio ime, najposjećenija je u cijelome hramu. Priča iza koje se krije istina o porijeklu statue najbolji je primjer sklonosti naroda Thai ka održavanju tradicije tajanstvenih i skrivenih čuda. Po jednoj od mnogobrojnih verzija priče, udar groma je rascjepio mali hram na sjeveru Tajlanda 1434. godine, otkrivši tako Budin kip prekriven slojevima gipsa. Kasnije, prilikom prenošenja, gipsani se omotač oštetio, te je iz neuglednog oklopa, poput bisernog zrna u školjki, zablistao smaragdnom bojom obojan kip Bude. Taj je kip prenesen u Wat Phra Kaew, da služi kao ukras ovog, najsvetijeg među hramovima.

Meni je najdraži bio Wat Arun, čiji naziv znači ‘hram jutarnje rumeni’ ili ‘hram zore’. Nalazi se na drugoj obali rijeke Chao Phraya, a u obliku je pagode visoke 79m, ukrašene mozaicima rukom islikanog kineskog porculana. Glavna pagoda Phra Pang sa četiri je strane okružena manjim pagodama, na kojima su kao čuvari postavljene statue boga vjetrova. Odgledavši zalazak sunca nad gradom, zaputio sam se u večernji izlazak u obliku ispijanja piva i jedenja lokalnih specijaliteta.

Imaginarni graničari

Nakon još jedne neprospavane noći, jer sam svojom greškom uzeo sobu u ulici Khao San, a lijepo je pisalo u komentarima na Hostelworldu da je ulica malo noisy, i da živi do ranih jutarnjih sati, odlazim na autobusni kolodvor uhvatiti bus za Aranyaprathet, malo mjesto uz granicu sa Kambodžom. Nakon što sam uhvatio tuk-tuk za granicu, vozač nas odvozi u ured gdje kao moramo izvaditi vize. Prvo mi je bilo čudno da nitko nije uniformiran i da nas traže ekstra novac za vađenje vize. Odbijam išta platiti i tražim od vozača tuk-tuka da me odveze na samu granicu. Objašnjavaju mi da neću moć prijeć granicu bez vize, ali sam bio ustrajan u svom naumu i nisam se dao smesti. Na granici me čekalo još nekoliko napornih likova, koji mi žele pomoći prijeći granicu. Kad sam shvatio da od objašnjavanja nema ništa, počeo sam ignorirati sve oko sebe i lagano ljut i živčan prelazim granicu, dolazim do kambodžanskog ureda za imigraciju, gdje od uniformiranih osoba za dvadeset baksa dobivam vizu u roku tri minute. Uf, napokon sam ušao u Kambodžu. Ali, tome nije kraj. Kako sada do Siem Reapa? Lokalci ovdje, kao i u Bangkoku, kada vide ljude s prtljagom, postaju jako naporni. Odmah nude usluge prijevoza, usluge smještaja i stvarno pretjeruju u tome. Čim se riješim prtljage i šećem po gradu, nitko me ništa ne pita.

Angkor Wat

Napokon hvatamo taxi i nakon dvosatne vožnje dolazimo u Siem Reap. Siem Reap na jeziku Kmera znači Sijamski poraz (Sijam je stari naziv za Tajlanđane) i odnosi se na pobjedu Kmera nad Tajlandskom kraljevinom u 17. stoljeću. Siem Reap je najpoznatiji po Ankgor Watu, a sam grad je glavna turistička baza za posjetu hramu.

Gastronomska ponuda u Siem Reapu je prilično široka. U jednom restoranu nailazimo na zmije, žabe, krokodile i klokane na roštilju. Također su posluživali Angkor Extra Stout, jedno od najboljih piva koje sam popio na ovom putu i koje svakako preporučam isprobati. U gradu nas je zaustavila cura, koja dugo nije čula naš jezik. Ines, inače porijeklom iz Sarajeva, već duže vrijeme radi za nevladinu organizaciju u Kambodži i zadnje vrijeme živi u Siem Reapu. U ugodno provedenoj večeri smo je dobrano ispitali o tome što pogledati te gdje i kako lutati ovim krajem svijeta. Ovim putem joj se jako zahvaljujem na pomoći. 😉

Angkor Wat je najvažniji i najveći hramski kompleks u Kambodži. U njegovoj bližoj okolici do danas otkriveno je više od tisuću hramova. Najvećim dijelom je sagrađen u vremenu od 1113. do 1150. godine, za vrijeme vladavine kmerskog kralja Surjawarmana II. i najveća je vjerska građevina na svijetu. Sama riječ Angkor znači grad, dok riječ Wat, kako smo već spomenuli, na jezicima Kmera i Tajlanđana znači hram.

U 11. stoljeću kralj Jasowarman gradi brojne sisteme navodnjavanja i umjetnih jezera, što je omogućilo seljacima uzgoj i do tri žetve riže godišnje. Ovako uspješna poljoprivreda rezultirala je viškom hrane i donijela carstvu Kmera veliko bogatstvo. Tako je zemlja postala uz Kinu najvažnija azijska sila, a Kmeri su mogli graditi velike gradove i ogromne hramske komplekse.

Jedan vladar, jedan hram

Vladari Kmera smatrali su se božanskim vladarima. Svaki kralj gradio je vlastiti hram, posvećen jednom božanstvu. Time je kralj svojim hramom bio istovremeno utjelovljenje određenog boga, s kojim se nakon smrti trebao sjediniti. Ovaj hinduistički običaj utjecao je na kralja Surjawarmana II. koji je vjerovao da će se nakon smrti sjediniti s bogom Višnuom te je okrunio svoje vjerovanje gradnjom hramskog kompleksa Angkor Wata kao svoj dinastički hram i grobnicu. Angkor Wat je počeo propadati već u 13. stoljeću zbog prelaska Kmera na budizam, čime je princip božanskih vladara prestao postojati. Brojni radnici odbili su robovski rad za svoje vladare i sistemi za navodnjavanje kao i građevine prepuštene su laganom propadanju. Nastala su oštećenja kao posljedice vremenskih uvjeta, bujnog rasta okolne prašume, ali i ljudskih razaranja.

Kompleks Angkor Wata premrežen je kanalima koji su između ostalog služili radnicima za prijevoz ogromnih kamenih blokova. Uže područje Angkor Wata okruženo je vodenim opkopom širokim 200 m i dugim 6 km koji simbolizira praocean. On se, zajedno s brojnim hramskim kompleksima, uklapa u simboličku sliku svemira. Sam hram je odraz kmerske kozmologije. Na vrhu terasa koje se penju i smanjuju nalazi se pet tornjeva, oblikovanih kao lotosovi cvjetovi, koji simboliziraju planinu Mehru, dom bogova. Do središnjeg tornja, koji je visok 66 metara, dolazi se izvanredno strmim kamenim stubama. Središnji toranj simbolizira raj, dok podnožje hrama simbolizira pakao.

Čarobni izlazak sunca

Za razgledavanje Angkor Wata potrošili smo cijeli jedan dan, jer je preogroman i prelijep. Isplati se uzeti vodiča na ulazu, koji nas je za nekoliko dolara napojnice provezao kroz hram i objasnio neke detalje, kao Apsare, nebeske plesačice, koje krase skoro sve zidove u hramu. Drugi dan smo se probudili u četiri ujutro, da pogledamo izlazak sunca ispred Angkor Wata. To je bio jedan od najljepših trenukata u mom životu. Ostatak dana smo razgledavali drugi kompleks u blizini – Angkor Thom. Angkor Thom na jeziku Kmera znači ‘veliki grad’. Za razliku od Angkor Wata koji je bio hram, Angkor Thom je bio grad u kojem su tadašnji Kmeri živjeli. Prostire se na površini otprilike pet puta većoj nego Ankgor Wat.

Meni osobno, najljepši dio Angkor Thoma je hram Bayon. Izdaleka hram izgleda kao bezlična hrpa kamenja, ali penjanjem na galeriju središnjeg hrama, dojam se mijenja. Nalazim se okružen velikim licima. Hram se sastoji od 54 tornja, a na svakom tornju se nalaze četiri lica Avalokiteshvare, Bude Beskrajnog Suosjećanja. Hram Bayon je dao sagraditi kralj Jayavarman VII., koji je hinduizam zamijenio budizmom i koji je također tražio povezanost s božanskim pa je bio model za Budine glave (za razliku od Surjawarmana II., koji je bio portretiran kao Višnu).

Angkor Wat je i dan danas najznačajniji simbol Kambodže i nalazi se na zastavi, kao i na novčanici od 500 riela. I u vrijeme Crvenih Kmera, zlatna silueta hrama bila je dio kambodžanske zastave.

Tonle Sap – čudesan prirodni fenomen

U blizini Siem Reapa, 20 kilometara južno, nalazi se jezero Tonle Sap (na jeziku Kmera – Veliko jezero). To je najveće jezero u jugoistočnoj Aziji i čudesan je prirodni fenomen jer osigurava ribu i vodu za navodnjavanje za pola populacije Kambodže. Na sjeveru tog jezera se nalazi plutajuće selo Chong Khneas, koje smo odlučili posjetiti. Selo se prostire na blizu dvije stotine brodova i brodica, ima svoju školu, upravu, trgovine.

Iduća destinacija je glavni grad Kambodže, Phnom Penh. Na jeziku Kmera, njegovo značenje je brdo Penh, a nalazi se na obalama rijeke Mekong. Phnom Penh je bio nacionalni glavni grad još otkad su Francuzi kolonizirali Kambodžu i narastao je u centar državnih ekonomskih aktivnosti.

U gradu živi malo više od milijun ljudi. Nalazimo najjeftinije sobe na proputovanju, otprilike dva dolara po glavi. :) Skoro svaki restoran i prenoćište u backpackerskom dijelu grada, u blizini jezera Boeng Kak, ima besplatan bežični Internet. Lokalna valuta je riel, ali sva mjesta primaju i vraćaju dolare. Američke. Čak i bankomati isplaćuju dolare. Lokalna valuta služi za stvari koje koštaju manje od dolara, jer cente ne primaju.

Htjeli smo posjetiti top odredište u gradu, Kraljevsku palaču i Srebrnu pagodu, ali su bili zatvoreni kad smo bili u gradu. Posjetili smo Nacionalni muzej, tradicionalnog izgleda i prekrasne arhitekture. Iduća destinacija koju smo posjetili je zloglasni S-21. S-21 je prvotno bila srednja škola Tuol Sleng, koju su Crveni Kmeri prenamjenili u zatvor i mučilište.

Pod cipelom Crvenih Kmera

Crveni Kmeri su bili izrazito okrutna komunistička organizacija koja je vladala Kambodžom od 1975. do 1979. godine. Vođa im je bio Pol Pot. Crveni Kmeri su tijekom svoje vladavine izvršili stravične zločine nad stanovnicima Kambodže pokušavajući ostvariti suludu agrarnu reformu i marksističku utopiju, pri čemu su pobili milijun i pol ljudi. Najpoznatiji zločini dogodili su se na poljima smrti. Za njihova režima, Kambodža je preimenovana u Kampućiju.

Proamerički general Lol Nol državnim udarom 1970. godine s vlasti svrgava princa Norodoma Sihanouka. Pet godina kasnije Crveni Kmeri, u koaliciji sa snagama odanim svrgnutom princu i uz potporu komunističke Kine, zbacuju s vlasti režim Lon Nola koji bježi u SAD. Snage Crvenih Kmera 17. travnja 1975. ulaze u kambodžansku prijestolnicu, a princ Sihanouk vraća se na vlast. Međutim princ uskoro uviđa kako njegovi saveznici nemaju ni najmanji interes obnoviti monahriju što javno obznanjuju 1976. kada smještaju princa u kućni pritvor, raspuštaju dotadašnju vladu, proglašavaju komunističku republiku. Nedugo potom, Pol Pot je imenovan premijerom Kambodže i odmah je započeo s radikalnim reformama. Ubijeni su političari i birokrati, a gradsko stanovništvo prisilno je iseljeno iz gradova te primorano na težak fizički rad u poljoprivrednim komunama tzv. poljima smrti. Kao rezultat prisilnog rada u neljudskim uvjetima mnogi su umrli od gladi, bolesti ili nasilne smrti, a gradovi su ostali bez stanovništva. Dekretom su ukinuti obrazovanje, vjera, privatno vlasništvo i obitelj, a služenje stranim jezicima je zabranjeno. Razlog ovakvim mjerama bilo je duboko uvjerenje Pol Pota da je komunizam nespojiv s industrijskom civilizacijom te je u skladu s tim pokušao deurbanizirati društvo i eliminirati sve oblike industrije.

Krajem 1978. godine Vijetnam napada Kambodžu s više od 100.000 vojnika. Obrana Crvenih Kmera ubrzo pada i vijetnamske su snage 7. siječnja 1979. godine ušle u napušteni Phnom Penh. Tada je Pol Pot pobjegao helikopterom u Tajland, a Crveni Kmeri bili su prisiljeni djelovati kao gerilska paravojna formacija sa bazama u neprohodnim dijelovima džungle u blizini granice sa Tajlandom. Građanski rat u Kambodži završen je 1991. godine mirovnim sporazumom temeljem kojeg su trebali biti održani demokratski izbori na kojima bi sudjelovali i Crveni Kmeri. Posljednji vođe Crvenih Kmera predali su se u prosincu 1999. godine i organizacija je tada prestala postojati. Dio vođa danas čeka suđenje zbog sudjelovanja u genocidu 1970-ih.

Računa se da je za četiri godine vlasti Crvenih Kmera, što zbog fizičkih likvidacija, što zbog posljedica gladi i bolesti, stradalo otprilike trećina stanovnika Kambodže.

Polje smrti

Zadnja destinacija koju smo pogledali u Kambodži je polje smrti u blizini sela Choeung Ek, nekih 15-ak kilometara južno od Phnom Penha. Tu se nalazi komemorativni stup ispunjen lubanjama stradalih u tom polju smrti. Najodvratnije što sam vidio je bilo stablo gdje su ubijali dojenčad i djecu, ponekad tako da su ih držali za noge i tresli njima o stabla kako im se poslije ne bi mogli osvetiti.

Kambodža, nekoć jedna od najjačih civilizacija na planeti, koja danas živi u bespuću svojih problema, me je definitivno ostavila bez daha.

Category: Hosteler, Putopisi
You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.