Kenija i Tanzanija – Hakuna Matata ili zimski praznici s nogama u pijesku

Ove godine smo odlučili proslaviti Novu Godinu na toplom, s nogama u pijesku, negdje na nekoj tropskoj plaži. Izbor je pao na istočnu Afriku, i to Keniju i Tanzaniju. Putovanje smo započeli u Beču, jer su od tamo bile puno povoljnije karte za Nairobi, glavni grad Kenije. Let je bio preko Kaira te smo između dva leta imali rupu od desetak sati. Na aerodromu smo pronašli lokalnu agenciju u kojoj smo se cjenkanjem uspjeli dogovoriti za izlet u Gizu, udaljenu nekih sat vremena vožnje od aerodroma.
Kod drevnih egipatskih kraljeva

U Gizi se nalazi jedno, ujedno i jedino sačuvano, čudo Starog svijeta – piramide faraona IV. dinastije: Keopsa, Kefrena i Mikerena. Blizu je i Velika Sfinga. Samom gradnjom piramida faraonske su se grobnice premjestile iz prijašnje Saqqare na visoravan Gizu. Drevni egipatski kraljevi vjerovali su da njihov zagrobni život ovisi o očuvanju njihova tijela. Zato su nakon smrti bili balzamirani, a mumije su se skrivale duboko ispod zemlje u unutrašnjosti ovih golemih građevina. Čak su i unutarnji hodnici zatrpavani i skrivani od mogućih pljačkaša. U grobnice je stavljana hrana i sve ostalo što je po vjerovanju Egipćana bilo potrebno kraljevima za njihov zagrobni život.

Kako se u najveću piramidu, Keopsovu, može ući samo jedanput dnevno, odlučili smo kupiti ulaznice za srednju piramidu, Kefrenovu. Kefrenova je piramida znatno manja od piramide njegova oca Keopsa, ali je pronađena u znatno boljem stanju. Sagrađena je od granitnih blokova, koji teže oko nekoliko tona i crvenom bojom odražavaju kontrast s bijelim alabasternim podovima. Na njenom je vrhu vidljiv dio oplate od bijelog vapnenca. Istočna strana piramide otkriva ostatke hrama u kojem su se odvijali pogrebni rituali za pokojnog vladara. Piramide su stari Egipćani izgradili negdje oko 2500. godine prije Krista.

Big Five

Nakon kratkog izleta, vraćamo se na aerodrom i hvatamo avion za Nairobi. Nairobi je glavni grad Kenije, koji prema popisu iz 2005. godine ima 2,750.651 stanovnika. Osnovali su ga britanski kolonizatori 1899. godine i predstavlja jedan od najmlađih gradova na svijetu. Relativno brzo se razvio kao jedno od glavnih poslovnih i kulturnih središta Afrike. Smještaj smo našli za sitnu lovu u kampu nedaleko od centra grada koji drži jedna australska obitelj. Tu smo ostali svega dva dana, razgledavši grad koji nas nije previše oduševio. Vrijeme smo prikratili traživši lokalnu turističku agenciju koja će nas odvesti u rezervat Maasai Mara na safari. Riječ safari dolazi iz swahilija i označava dugo putovanje. Tu riječ popularizirao je slavni američki pisac Ernest Hemingway. U današnje vrijeme to znači višednevni odlazak u savanu ili džunglu u svrhu promatranja ili lovljenja divljih životinja.

U rezervatu Maasai Mara smo proveli iduća tri dana, po cijele dane vozikajući se po rezervatu, u društvu našeg vodiča Jože (pravim imenom Joseph, ali se kroz nekoliko dana druženja s nama počeo odazivati na Joža 😉 ). U ta tri dana smo uspjeli vidjeti skoro sve što se u rezervatu od životinja može vidjeti, uključujući i Big Five. Engleski izraz Big Five ne označava pet najvećih životinja, nego pet životinja koje je najteže uloviti. I to su: lav, slon, leopard, nosorog i bizon.

Po turistima do ‘gole kože’

Pri povratku iz rezervata svratili smo u selo Maasaija. Maasai selo koje smo posjetili se sastoji od dvadesetak kuća – manjata koje su izgrađene od drva i kravlje balege, a kućice su ograđene grmljem kako bi stanovnici zaštitili sebe i svoje govedo od hijena i drugih divljih životinja. Ispred sela dočekalo nas je nekoliko muških članova plemena Maasai obučenih u svoje crvene tunike. Sin starješine sela nas je srdačno pozdravio i olakšao nam novčanike za naknadu za ulaz u selo (2000 kenijskih šilinga što je otprilike 150 naših novaca po osobi). Nakon nekoliko dana provedenih u Africi, naučeni na guljenje do gole kože, upitali smo našeg domaćina što je sve uključeno u tu naknadu, a odgovor je bio – sve. Ispod tunike našeg domaćina se nazirala zapadna odjeća (polo majca i kratke hlače) koju je on vješto skrivao da ju mi ne vidimo. Zatim je uslijedio njihov tradicionalni ples i na kraju nezaobilazno skakanje u vis. Nakon toga ulazimo u selo gdje nas dočekuju žene obučene također u tradicionalnu odjeću s elementima zapadne odjeće. Opet slijedi tradicionalni ženski ples uz pjesmu. Nakon toga je krenulo druženje s ostalim muškim članovima, gdje smo slušali hvalisanja koliko je tko ubio lavova, te su Emira nagovorili da na njihov način upali vatru što je on s uspjehom napravio. Zatim su mu ta dva komadića drveta htjeli prodati za 1500 njihovih novaca, s obrazloženjem da je on veliki ratnik. Zatim smo htjeli pogledati njihovu kućicu iznutra, za što je sin starješine dodatno tražio 500 kenijskih šilinga. Super, vidimo kako je sve uključeno u početnu prilično visoku cijenu. :-) Možete misliti kako smo htjeli doplatiti. Nakon igrokaza za turiste, otišli smo nazad u Nairobi, gdje smo uhvatili bus za Tanzaniju.

Manyara – raj za ornitologe

Arusha je grad na sjeveru Tanzanije, podno planine Meru, sa 270.000 stanovnika. Grad nas nije ničime impresionirao, osim klimom koja je bila prilično suha i ugodna. Vrijeme smo prikratili ispijajući domaća piva i tražeći lokalnu agenciju koja će nas odvesti na još jedan safari. Ovaj put smo izbor sveli na krater ugaslog vulkana Ngorongoro i jezero Manyara.

Prvo smo posjetili jezero Manyara, površine 231 km2. Ime dolazi od Maasai riječi emanyara, koja označava vrstu biljke koja raste kao živica. Iako je taj nacionalni park najpoznatiji po majmunima babunima, tamo obitava i većina ostalih divljih životinja kao nilski konji, impale, slonovi, bizoni, lavovi, leopardi, žirafe… To jezero je pravi mali raj za ornitologe, jer se može vidjeti preko 300 vrsta ptica uključujući i plamence, orlove i lešinare. Uz samo jezero smo vidjeli tisuće plamenaca. To su prekrasne ptice tankih i dugih nogu, imaju dugačak i vrlo savitljiv vrat te ružičasto perje. Specifično obilježje im je kljun koji je neobično savijen. Uz njegovu pomoć – kljunom zaronjenim s gornjom stranom prema dole – iz vode ili mulja filtriraju hranu. Vidjeli smo i jato lešinara kako dovršavaju uginulog bizona.

Drugi dan smo posjetili Ngorongoro. Ngorongoro je zapravo ugašeni krater vulkana, formiran kad se vulkan ugasio prije mnogo milijuna godina. U promjeru širok 20 km, to je najveći potpuni, nepotopljeni krater na svijetu. Uska cesta se uspinje uz krater i dolaskom na rub, ugledali smo taj uistinu ogroman i predivan krater. Životinje izgledaju poput mrava i polako se kreću po dnu kratera, ali ako se pažljivije pogleda, to su bizoni koji slove za možda najopasnije stanovnike tog kratera. Krater je toliko velik da ima vlastite, zasebne vremenske uvjete. Na jednoj strani može biti oblačno ili čak padati kiša, dok se druga strana kupa u sjajnom sunčevom sjaju. Unotač svim superlativima kratera, njegovoj privlačnosti najviše doprinosi raznovrsni divlji životinjski svijet. Krater udomljuje tridesetak nosoroga (najveću preostalu skupinu nosoroga na kontinentu, kao i desetke lavova. Većina uobičajenog afričkog životinjskog svijeta se može pronaći u krateru, s iznimkom žirafa, kojima su rubovi kratera previše strmi. Po rubu kratera, s vanjske strane, nalazi se nekoliko Maasai sela, čiji stanovnici imaju pravo ispaše i napajanje stoke u krateru.

Muke po karticama

Nakon safarija, vraćamo se u Arushu gdje hvatamo bus za Dar es Salaam. To je bila najveća patnja na cijelom putu. Sjedalice su bile prilično uske, u jednom redu sjedi po pet ljudi, a bus pun puncat. Nakon skoro 15 sati vožnje u preuskom prostoru, bez klime i pri velikoj sparini, dolazimo u predgrađe Dar es Saalama, najveći grad Tanzanije. Ima oko 2,500.000 stanovnika. Najbogatiji je i najznačajniji ekonomski centar Tanzanije. Prestao je biti glavni grad sedamdesetih godina (Dodoma je danas glavni grad), ali ostao je bitan centar. Ime mu znači nebeski mir. Nalazi se na prirodnoj luci Indijskog oceana i predstavlja glavni čvor željeznice i auto puteva.

Sultan od Zanzibara Seyyid Majid dao je sadašnje ime gradu 1866. Poslije sultanove smrti grad prilično nazaduje, pa tek 1887. Njemačka Istočnoafrička kompanija uspostavlja tu svoju bazu. Rast grada je ubrzan ulogom koju je imao kao administrativni i komercijalni centar Njemačke Istočne Afrike. Gradnjom centralne željeznice početkom 20. stoljeća dolazi do industrijalizacije. Velika Britanija preuzima Njemačku Istočnu Afriku tijekom Prvog svjetskog rata i od tada se zove Tanganjika. Politički razvoj dovodi do pokreta za oslobođenje i do nezavisnosti 1961. Dar es Saalam ostaje glavni grad. Tanganjika i Zanzibar se 1964. stapaju u jednu državu Tanzaniju.

Klima je bila prilično drugačija nego u unutrašnjosti istočne Afrike, prilično je visoka vlaga u zraku koja se jako teško podnosi. Odlučili smo što prije otići za Zanzibar i ujutro kupujemo karte za trajekt. Kako smo ostali suhi sa devizama, odlučili smo pronaći bankomat koji prima Maestro i tada smo shvatili da je to skoro pa nemoguća misija. Samo jedna banka u tako velikom gradu je primala Maestro, dok ostale primaju isključivo Visu. A svi četvero imamo samo Maestro, Mastercard ili American Express. Katastrofa. Izgubili smo nekoliko sati na pronalazak te banke, ispitujući u svakoj banci gdje da odemo.

Zatim smo odlučili kupiti kartu za avion sa Zanzibara za Nairobi da izbjegnemo više od 20 sati patnje autobusom. Nalazimo poslovnicu lokalnog avioprijevoznika, ali opet pljuska. Primaju samo gotovinu i to samo dolare (lokalnu valutu i kartice ne primaju). Idućih par sati smo proveli na putu do te iste banke gdje možemo podići gotovinu na Maestro i kupujući dolare.

Zanzibar – otok slavne prošlosti

Zanzibar (domorodački naziv je Unguja) je otok smješten dvadesetak milja daleko od istočnoafričke obale. Zanzibar ima površinu 1609 km2, a zajedno s okolnim otocima (uključujući i otoke Pemba i Mafia) broji oko milijun stanovnika. Otok je nizak, pretežno koraljne građe i bujne vegetacije. Za Zanzibar se može reći da je otok slavne prošlosti, ali vrlo nesigurne budućnosti. Prvi stanovnici Zanzibara bili su Afrikanci sa susjednog kopna. Već u 8. stoljeću počinju na Zanzibar svraćati prvi arapski trgovci s područja današnjeg Omana i Irana što je označilo prekretnicu u povijesnom razvoju otoka jer jačaju trgovačke veze između arapskog svijeta i istočne Afrike. Trgovina je ovisila o monsunskim vjetrovima, a obavljala se pomoću dhow-ova, brodova lagane konstrukcije opremljenih s jednim jedrom, koji su u idealnim uvjetima mogli preploviti put od zapadnoindijskih luka do Zanzibara za dvadesetak dana. Krajem 15. stoljeća na Zanzibar su stigli Portugalci koji su pretvorili otok u pomorsku bazu na trgovačkoj ruti prema Indiji. Iako su se na otoku zadržali dva stoljeća nisu ostavili dublji kulturološki trag. Portugalce su 1698. protjerali s prostora Istočne Afrike, uključujući i Zanzibar, omanski Arapi čiji će utjecaj na razvoj otoka biti od presudnog značenja. Spoj arapske kulture i lokalnih afričkih utjecaja najbolje će se ogledati u razvoju jezika swahili koji je zbog svoje jednostavnosti postao službenim jezikom čitave istočne Afrike.

Povijest Zanzibara ima i svoju mračnu stranu. Tijekom 18. i 19. stoljeća bio je glavna baza za trgovinu afričkim robljem koje su iz unutrašnjosti dovodili arapski trgovci. Oni su svoje zarobljenike često kupovali od ratobornih afričkih plemena. Robovi su prodavani europskim i američkim trgovcima i u užasnim uvjetima odvoženi u obje Amerike i na Karibe. Mi smo posjetili mjesto gdje je bila tržnica robova, gdje sad stoji anglikanska katedrala. Oltar katedrale nalazi se na mjestu stupa srama na kojem su robovi bičevani.

Rodna gruda Farrokha Bulsare

Glavni grad Zanzibara je Kameni grad (eng. Stone Town), koji je dobio naziv zbog toga što je cijelo srce grada izgrađeno od kamena, isprepleteno mnoštvom vijugavih i kosih ulica koje izgledaju kao da vode svakamo i nikamo. Kao zanimljivost može se spomenuti da je na Zanzibaru rođen i Freddie Mercury, legendarni frontman grupe Queen, pravim imenom Farrokh Bulsara (1946.), čiji su roditelji porijeklom iz Irana. Njegova rodna kuća danas je jedna od glavnih turističkih znamenitosti na otoku. Mi smo posjetili poznati bar Mercury’s u blizini njegove rodne kuće. Točno u sredini luke nalazi se Sultanova palača, izgrađena u 19. stoljeću, a poznata je i kao Kuća čuda jer je imala električnu struju i prvi lift u istočnoj Africi. Nakon godina napuštenosti sad je obnovljena te se u njoj nalazi lijep muzej.

U glavnom gradu Zanzibara Kamenom gradu smo proveli svega jednu noć, te se uputili u najsjevernije mjesto na otoku, Nungwi. Tu smo se stacionirali u slijedeća četiri dana, provodili smo dane i noći na plaži, kupajući se i uživajući u lokalnim specijalitetima. U baru na plaži smo proslavili Novu godinu. Nakon guštanja bilo je vrijeme za krenut kući. Put kući je trajao preko dva cijela dana, jer smo imali višesatno čekanje u Nairobiju i Kairu. Svakako valja spomenuti prekrasan pogled iz aviona na Kilimanjaro, najvišu planinu u Africi.

Category: Hosteler, Putopisi
You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0 feed.Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.