Archive for the Category » Hosteler «

Moskva – grandiozna prošlost i siva stvarnost velegrada

Napokon je došlo vrijeme jeftinog letenja zrakoplovima. Svako malo neke akcije. I tako slučajno naletih na akciju ruskog nacionalnog zračnog prijevoznika, Aeroflota. Cijena povratne karte na akciji je trećina pune cijene karte. Odlično! I tako kupili mi tri karte, i krenuli u akciju zvana viza. Tu su nastali problemi. Naime, vizu za Rusku federaciju nije teško dobiti, ako se ima voucher (iliti pozivno pismo od strane hotela/hostela). Što je najbolje, za taj papir traže dodatnu lovu (30-70 EUR). Kako u Moskvi nema previše hostela (ima ih svega 3-4 na 10 milijuna stanovnika (tako da zagrebačka 2 hostela i nije tako loša brojka), tako je teško naći hostel koji moze izdati taj voucher na svoje ime. Nakon mukotrpnog traženja po netu i nekoliko poslanih e-mailova uspjeli smo naći takav hostel. Nakon višednevnog pregovaranja sa hostelom, slanjem love Western Unionom za smještaj i voucher, napokon smo dobili sve papire i otišli u rusku ambasadu po vizu. Kada se imaju svi potrebni papiri, viza se dobije lako i brzo. Jedini je problem što se viza dobije točno od dana do dana kada je plaćen smještaj, i to maksimalno na 30 dana, tako da svi koji misle ići u Rusiju, moraju pripaziti da rezerviraju i uplate smještaj za sve dane koje misle biti tamo.

Ruska birokracija

Naravno, to nije sve. Potrebno je registrirati vizu dolaskom u hostel. Potrebna papirologija se dobije u zrakoplovu (tzv. migracijska kartica), koja se ispuni i potvrdi ulaskom u Rusiju, i taj papir je potrebno obavezno potvrditi u hostelu da se na pravovaljan i pravovremen način moze izaći iz Rusije.

Nakon birokracije, ajmo na putovanje. Krenuli smo u 3 sata popodne sa Plesa. Let traje skoro tri sata, ali po dolasku u Moskvi je već noć. Naime, dva su sata razlike između Zagreba i Moskve. Brzo nalazimo hostel (koji je u četvrti Ryazanski Prospekt za koji kasnije doznajemo da je u njemu novo sjedište novog KGB-a, a kojeg sad zovu “complex for public security”), te se smještamo. Dok smo to sve napravili, već su bili sitni noćni sati, pa odlučismo ipak ostati u hostelu i u mnogobrojnim dućanima u blizini hostela koji rade od 0-24 kupiti nešto jeftinog ruskog alkohola (votke i pive). To nam je bio loš potez. Naime, od jeftine votke boli glava. Boca jeftine votke stoji dvadesetak kuna, dok je bolja votka otprilike 3-4 puta skuplja. A jačina glavobolje je obrnuto proporcionalna.

Obilazak grada

Nakon buđenja s glavoboljom, krećemo za centar grada. Prvo na što nailazimo je odlična podzemna željeznica. U lokalnim novinama dobivenim u hostelu (naravno, na engleskom) čitamo da je ove godine slavila 70 godina postojanja i da se većina prometa (nekih 80%) odvija podzemnom. Karta je 2,5 kune.

Dolazimo na preveliki Crveni trg. Skoro sve zgrade okolo su crvene boje. U sredini Lenjinov mauzolej. Trg ograđuju Kremlj, crkva Vasilija Blaženog te Povijesni muzej. Gradom dominiraju lijepo ukrašene kupole mnogih crkvi.Tu smo imali prvi bliski susret s policijom, koja je legitimirala prvo jednog od nas, a kasnije svo troje. To je tek početak susreta s plavcima u Rusiji, kojih ima mali milijun. Gdje god se okrenete po Moskvi, možete vidjeti policiju i vojsku. Zaista ih je previše.

Povijest Moskve

Prva spominjanja Moskve datiraju iz 1147. godine, a 1156. godine je princ Jurij Dolgoruki napravio drveni zid i obrambeni jarak oko grada. Moskvovljani njega slave kao osnivaca grada. Zatim je metropolit Petar smjestio 1325. godine svoju rezidenciju u do tada još beznačajan grad na rijeci Moskvi. Veliki knez Petar Danilovič Kalita, kojeg je 1333. godine veliki kan priznao za vrhovnog poglavara Rusije, dao je utvrditi grad. Utvrđenje je nazvano Kremlj. Kremlj je ruska riječ za dvorac, tvrđavu, citadelu i odnosi se na mnoštvo utvrđenih središnjih građevinskih objekata u povijesnim ruskim gradovima. A sam izraz Kremlj se uglavnom rabi za najpoznatijeg od svih njih, Moskovski Kremlj.

Kremlj je ograđen ciglenim zidom, s pet ulaznih dveri, visokim 20m, te dugačkim 2.6 km. Unutar Kremlja se nalaze zgrade vlade, Patrijarhova palača, Kremaljska palača te nekoliko katedrala. Arhanđelova katedrala, Katedrala Bogojavljanja, te Crkva ruskih careva. Carevi su se krstili i vjenčavali u Katedrali Bogojavljanja. Spomenimo i najveći top toga vremena, Carev top težak 40 tona. Tu je i Carevo zvono, neznatno teže, od 200 tona. Nikada nije zazvonilo, jer je pri prvom podizanju puknulo. Kremaljska palača se nalazi u centralnom dijelu Kremlja, sagrađena je tek u 19. stoljeću, sa namjerom da postane carska rezidencija.

Graditelji Kremlja dugo su bili talijanski majstori, a tek kasnije ruski. Za izgradnju zidina, palača i crkava Ivan Veliki je, u 16. stoljeću, pozvao tada najpoznatije arhitekte iz Milana i Venecije, koji su u zapadni stil vješto ukomponirali originalnu narodnu verziju ruske arhitekture. Moskva i Kremlj su više puta napadani, razarani i paljeni. Poslije svakog razaranja obnavljan je po starim nacrtima i planovima. Sada je Kremlj sjedište Ruske Vlade i predsjednika Putina.

Čist i uredan centar

Čuvena crkva Vasilija Blaženog nalazi se van zidina Kremlja. Sastoji se iz 12 malih, međusobno povezanih kapela, nastalih po zapovijedi Ivana Groznog. Kažu da je car nakon završetka gradnje naredio da se graditelj oslijepi, kako više nikad ne bi napravio nešto slično.

Sam širi centar grada je jako čist i uredan. Kako je bio jesenji dan, tako cijelo vrijeme pada lišće. Ali kako list padne, tako ga komunalne službe maknu. Nevjerojatno puno čistača u parku pored Kremlja. Nigdje nismo spazili niti jednog beskućnika. Ali jesmo već ranije spomenutu policiju koja često zaustavlja turiste i pregledava papire, tako da je putovnicu i migracijsku karticu nužno uvijek imati sa sobom. Ljudi su podosta srdačni, ali naći čovjeka koji zna engleski je ravno nalaženju igle u plastu stijena. Korisna stvar je što smo dovoljno stari i što smo učili ćirilicu u osnovnoj školi. Jezik, u pismu, je dosta sličan našem, ali kad pričaju, teško ih je shvatiti. Čak ni na recepciji hostela većina nije znala engleski.

Minice omiljene kod djevojaka

Moda je nešto drugačija od naše. Većina djevojaka hoda u mini suknjicama i čizmicama, ali većina ima krive noge. Šubare su neizostavni odjevni predmet kod policije ili vojske. Ceste su preogromne, svugdje po 4-5 traka u svakom smjeru. Vozači su agresivni, i preporučljivo je prelaziti ceste mnogobrojnim pothodnicima. Vozni park je sličan ili jači od našega.

Od muzeja smo posjetili Povijesni muzej i Politehnički muzej. Politehnički muzej nas je dojmio. Lijep, velik, ogromne postave, i stvarno ima pravo nositi ime politehnički. Spomenimo i jedan zanimljiv eksponat koji se nalazi u predvorju muzeja. To je prva ruska atomska bomba iz 1951. godine. Povijesni muzej ima jako lijepu vanjštinu, ali nas unutrašnjost i postava izložbe nije nešto dojmila. Upadi u muzeje skoro pa đabe. Mahom dobivamo popuste pokazujući ISIC ili EURO<26 kartice i cijene se kreću oko 1-2 europskih novaca.

Preporučamo posjetiti i Nikulinov moskovski cirkus. Za razliku od drugih cirkusa gdje smo bili, ovaj je bio zidani i stalne je postave. Nalazi se u centru grada. Predstava traje 2 sata, a točke su stvarno fascinantne. Preko puta cirkusa se nalazi prelijep park, sa mnoštvom kipova klaunova.

Glavna šetnica kroz Moskvu zove se Stary Arbat, napravljen 1493. godine, koja je vodila iz Moskovskog Kremlja prema Smolensku, malom gradu u zapadnoj Rusiji. Originalno ime je arapsko, i znači predgrađe. Prepuna je štandova sa suvenirima, crtača karikatura i portreta, svirača, restorana i kafića. Na štandovima sa suvenirima potrebno se cjenkati. Nekad se cijene mogu spustiti po 50-60%. Valjda je i to zbog arapskog imena. Ono što je zanimljivo jest da je tu u staroj Moskvi prvo bilo obitavalište aristrokracije da bi nakon velikog požara i u obnovljenom Arbatu tamo počeli živjeti umjetnici i pisci, između ostalih i sam Puškin.

Staljinovi neboderi

Moskovskim nebom dominiraju Staljinovi neboderi. Ima ih sedam i raspoređeni su po čitavom gradu. Zovu ih i sedam sestara. Staljin ih je dao napraviti da se vidi moć i snaga tadašnjeg Sovjetskog saveza. Sada su u njima razna ministarstva i državne službe.

U Lubyanki, jednom od najbogatijih dijelova Moskve nalazi se i bivša zgrada KGB-a. Sada je u njemu Ministarstvo obrane. U blizini je i Bolshoi teatar, rusko sjedište baleta. Kao i svaki velegrad, tako i Moskva ima svoj zabavni park, Gorky park (opjevanog u pjesmi grupe Scorpions). Nalazi se uz rijeku Moskvu, dugačak je 3 km, i prepun je različitih atrakcija. Otvoren je 1928. godine pod imenom Park kulture i odmora, a danas se tamo održavaju razni koncerti i festivali. Kao takav je nezaobilazno odredište mnogih posjetitelja Moskve.

Cijene u Moskvi smo očekivali dosta visokima. Ipak je Moskva sad jedan od skupljih gradova za život. Na kraju smo se ugodno iznenadili. Cijene pića u lokalima u centru su otprilike jednake našima, ako ne i mrvicu niže. Što se tiče hrane, po preporuci jednog prodavača suvenira, hranili smo se u restoranu Mu-Mu u Starom Arbatu. Mu-Mu nije klasičan restoran, već je neka vrsta menze i samoposluga. Cijene obroka su se kretale od 30 do 60 naših novaca, što i nije tako strašno za centar jednog velegrada.

Ne pišajte u javnosti

Restorana brze prehrane gotovo da i nema i užem centru, osim McDonald’sa gdje apsolutno nitko ne govori engleski i naručivanje se pretvara u još jedan gestikulacijski performans. Međutim, u kvartu našeg hostela ima za kupiti famozna shoarma i to za 10-ak kuna.

Od ostalih jeftinoća valja izdvojiti cijenu cigareta. Prosječna cijena jedne kutije domaćih cigareta jest samo 2 kune, dok su uvozne tipa Marlboro triput skuplje, odnosno 6 kuna.

Jedno od upozorenja koje bi putnici u Moskvu trebali ozbiljno shvatiti jest “Ne pišajte u javnosti”, jer bi mogli proći kao mi. Naime, nakon ispijanja ogromnih količina piva u centru Moskve i uslijed žurenja na zadnji metro u 1 sat po noći, veliki nagon za pišanjem naveo je nas dvojicu da se olakšamo odmah po izlasku iz Metroa. Za to smo naravno platili kaznu od oko 50-ak kuna po glavi, jer je policija, kao što smo ranije rekli, sveprisutna i nemoguće ju je zaobići. No bez brige, problem pišanja uopće nije strašan u Rusiji, jer su tamošnji stanovnici napravili biznis od Toi-Toi pokretnih WC-a. Ima ih na svakom uglu i platite ih kunu-dvije, tako da ne trebate obilaziti kafiće u potrazi za mjestom gdje možete “ispustiti dušu” kao što je slučaj u Hrvatskoj.

Rusi znaju kako turistu izvući novac. Od brda suvenira, preko ulaznica za muzeje (i posebnog plaćanja obvezne garderobe) pa do rentanja stvari poput WC-a – sve je u službi izvlačenja novca. Na ulici smo sreli čak i ženu koja za fotografiranje iznajmljuje majmuna. Zaista, ako imate novca, i koliko god ga imate, potrošit ćete ga.

Suma sumarum, u Rusiji je sve grandiozno. Velike građevine okružene velikim cestama u gradu s oko 10 milijuna stanovnika, međusobno povezanih metroom starih 70-ak godina. Hrpa betona i tek pokoji park, mnoštvo policije i vojske, mini suknjica i trgovaca, natpisi na ćirilici i zastarjela moda, stvari su koje uvelike podsjećaju na razdoblje komunizma i dašak istoka kojeg smo se u Hrvatskoj posljednjih godina uspjeli riješiti. Ako nečeg u Moskvi ima, ima prostora. I plavokosih djevojaka krivih nogu.

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Tamo gdje vječno sunce sja… Tamo je Makedonija…

Prošlo ljeto smo bili na proputovanju i jednom parajedriličarskom natjecanju u malom mjestu u Bugarskoj te upoznali nekolicinu letača iz Makedonije. Kako su Makedonci veoma srdačni ljudi, ubrzo smo dobili poziv da ih posjetimo i isprobamo njihove terene za letenje.

Nije nas dugo trebalo nagovarati. Jedva smo dočekali ljeto i krenuli na put. Kako su paraglideri relativno mali, odlučili smo ići autom, nas trojica pilota te jedna planinarka. Našli smo se jedno subotnje rano jutro, natovarili stvari u auto i krenuli na put. Prvo mjesto u koje idemo je Tetovo, makedonski gradić podno skoro najviše planine bivše nam države. Tamo žive trojica naših domaćina i dragih nam prijatelja: Baki, Oliver i Vlatko.

Nakon cjelodnevnog puta, i višesatnih čekanja na granicama po Balkanu, ušli smo u Makedoniju. Iz auta se čuje pjesma grupe Time: “Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija…”. Nadamo se da ćemo doznati što je Dadu Topića natjeralo da napiše tu pjesmu.

Domovina šarplaninaca

Ulazimo u Tetovo. Noć je. Nakon nalaženja s našim prijateljima, te obilne gozbe pune makedonskih specijaliteta odlazimo prespavati u lokalni hotel. Cijena prava sitnica. Noćenje s doručkom 15 europskih novaca.

Ujutro se nalazimo s Oliverom. Kako dan nije bio baš pogodan za letenje zbog prevelike naoblake i čudnog razvoja oblaka, odlučismo razgledati Šar planinu. Šar planina je druga najviša planina bivše države. Visoka je 2747m. Postoji nekoliko starteva pogodnih za slobodne letače (paraglidere i zmajare). Izgled joj je stvarno alpski. Iznad nekih 1300m ne raste ništa osim trave i niskog raslinja. Dolaskom na Popovu Šapku, popularno skijalište na 1700 m/nm, srećemo mnoge pse. Šarplanince. Ovo je prava mala “domovina” šarplaninaca.

Pošto idućih par dana nije bilo moguće letiti na Šar planini, napuštamo naše domaćine i odlazimo na Ohridsko jezero. Iznad Ohridskog jezera se uzdiže planina od 2200 m, pogodna za letenje, a ujedno i nacionalni park. Planina zvana Galičica. Prilikom letenja na Galičici, moguće je istovremeno vidjeti oba velika makedonska jezera, Ohridsko i Prespansko. Letjeli smo na sam zalazak sunca i odradili jedan od stvarno najljepših letova u životu!

Sletište u auto kampu uz samo jezero zvanom Ljubaništa. Smještamo se u kamp, gdje smo postavili šatore i odlučili provesti nekoliko dana u letenju i razgledavanju znamenitosti Ohridskog jezera. U kampu smo upoznali nekoliko letača iz Srbije i Makedonije, tako da smo ubrzo imali društvo i nove vodiče.

Da ne duljim o letenju, jer vjerojatno populaciju koja čita Hosteler to previše ne zanima, bacit ću se na pisanje o znamenitostima.

Kiril i kirilica

Blizu Ljubaništa se nalazi mjesto zvano Sv. Naum. To je malo mjesto na “Ohridskotom ezeru” uz samu albansku granicu. Sv. Naum je bio učenik Kirila i Metoda, i podučavao je narod kirilici. Veoma štovan makedonski svetac. U tom mjestu se nalazi manastir Sv. Nauma. Crkvica i manastir datiraju iz 10. stoljeća, te su neki dijelovi uspjeli preživjeti turske napade. Sada je taj manastir elitni hotel i restoran. Podno manastira se nalaze izvori Ohrida, izvori na kojima Biljana platno beleše…

Na Ohridskim izvorima srećemo slovenske pilote, njih desetak. Dečki i cure koji su također došli vidjeti čari Makedonije. Nakon upoznavanja i druženja s njima, razmjenjujemo brojeve telefona, da se možemo čuti gdje je dobro za letenje. U Sv. Naumu smo čuli za legendu o Sv. Zaumu, manastiru i crkvi nedostupnoj s kopna. Legenda je govorila o nekoliko ribara koji su se prilikom oluje, prije nekoliko stoljeća, uspjeli spasiti na dijeliću plaže. Nakon cjenkanja s lokalnim vozačima turističkih čamaca, krenusmo i to vidjeti. Mala stara crkvica, dobro očuvana, na totalno nedostupnom mjestu. Nalazi se između jezera i visoke, okomite stijene, tako da je skoro pa nemoguće doći do nje s kopna.
Usput, Sv. Zaum nikad nije postojao, već postoji legenda o ženi koja je išla mjeriti jezero. I nasred jezera ju je ulovilo nevrijeme, te je počela vikati “za um, za um” odnosno “za razum, za razum”. I od tuda ime Sv. Zaum.

Turli tava

Također, nezaobilazno mjesto koje treba vidjeti je Bitola. Bitola je mali, stari makedonski grad blizu granice sa Grčkom. Iznenadili smo se živošću tog gradića. Bila je nedjelja navečer, a hrpetina ljudi je šetala glavnom ulicom. Tu smo odlučili nešto pojesti. Odlučujemo se za specijalitet kuće, makedonsku tavu (tzv. turli tavu). Jelo koje preporučamo probati svakome tko svrati u Makedoniju. Nakon ispijanja nekoliko mastika (odlična makedonska rakija), i veće količine pojedenog mesa, odlučismo svratiti i u Ohrid.

Riva i sam centar Ohrida jako ‘vuku’ na Jadran. Ohridsko jezero je toliko veliko da stvarno podsjeća na more. Hrpetina brodica privezanih uz rivu još više dočarava taj ugođaj. Na rivi stvarno velika ponuda. Kafići, prodavači suvenira, pantomimičari… Iznad Ohrida se uzdiže Samoilova tvrđava. Prvi ostaci te tvrđave datiraju iz 497. godine, dok je ime dobila po makedonskom caru Samoilu, koji je živio od 976. do 1014. godine.

Užitak u netaknutoj prirodi

Nakon letenja na Galičici i razgleda znamenitosti Ohridskog jezera, vraćamo se u Tetovo. Došlo je vrijeme za detaljniji razgled Šar planine, te letenje. Dolaskom na Šar planinu srećemo slovenske letače sa Biljaninih izvora. Na vrhu nas čekaju i domaćini pojačani s još nekolicinom pilota iz Skopja. Dan prekrasan za letenje, sunce, razvoj oblaka idealan. Na startu se ubrzo izvlači tridesetak krila, i skoro pa istodobno smo se vinuli u zrak. Lijepa slika. Visoka planina, razigrana krila u zraku, te veliki osjećaj sreće i uživanja u zraku.

Na Popovoj Šapki nalazimo planinarski dom, gdje se smještamo za idućih par dana. Smještaj u domu košta 200 denara (cca 24kn). Definitivno najjeftiniji smještaj na koji smo naišli u Makedoniji, ali i najbolji. Domaćin u planinarskom domu je brkati Makedonac iz Gevgelije, čovjek koji je čitav život proveo na različitim planinama diljem svijeta.

Odlučili smo jedan dan osvojiti najviši vrh Šar planine, Titov vrh. Kao vodiča uzimamo našeg domaćina s početka ove priče, Vlatka, koji nas vodi na vrh. Tek tada shvaćamo divotu i ljepotu ove planine. Što se više penjemo, to je vidik sve ljepši, i tek tada vidimo koliko je to velika planina s preko nekoliko vrhova iznad 2500 m/nm. Po tim travnatim vrhovima pasu ovce i krave. Tu i tamo viđamo orlove. Užitak je biti u tako netaknutoj prirodi.

Vječnog sunca sjaj

Na Šar planinu nam dolazi u posjet jedan od Sunset Huntera koji je bio na odmoru u Makedoniji sa svojom djevojkom. Nakon više dana odmora provedenih na Šar planini, odlučujemo se pozdraviti s našim domaćinima te otići vidjeti još i glavni grad Makedonije, Skopje. U Skopju također imamo domaćine, roditelje dragog nam prijatelja Makedonca Mikija iz priče “Istok je istočno”.
U Skopju se također ima što vidjeti. Stara turska čaršija koja jako podsjeća na Baščaršiju u Sarajevu. Puna zlatara, prodavača različitih drangulija, ćevabdžinica te berbera (brijača). Iskorištavamo trenutak i odlazimo obrijati naše zapuštene brade nakon višetjednog izbivanja od kuće. Tu tursku čaršiju s ostatkom grada i glavnim trgom veže stari turski kameni most preko Vardara. Naš domaćin nam priča kako je taj most izdržao sve potrese i korišten je taj dugi niz godina. U centru Skopja se nalazi i spomen ploča Majci Terezi, koja je inače i rođena u Skopju.

Nakon 2 tjedna razgledavanja Makedonije s neba i zemlje, došlo je vrijeme za poći kući. S tugom u srcu napuštamo Makedoniju, podosta jeftinu zemlju vrlo srdačnih ljudi. Mislim da smo saznali zašto tamo vječno sunce sja…

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Italija – vikend izlet autostradom

Nakon proputovanja istočne Europe u više navrata, odlučismo otići na zapad. Očekivajući visoke cijene, natovarili smo se špecerajem i drugim balkanskim specijalitetima u Zagrebu. Glumit ćemo Čehe na Jadranu. Kako smo išli u Italiju na produženi vikend, odlučili smo krenuti poslije posla, navečer. Dolazimo u gluho doba noći na granicu sa Slovenijom. Očekivali smo da ćemo ući u Europsku uniju bez većih problema. Ali neće ići! Hrvatski carinici odlučili su nas prekopati. Nakon jednosatnog zadržavanja na granici, i raskopanog cijelog auta, taman posloženog za put, krenusmo dalje. Po običaju, Slovenija se prođe za kratko vrijeme. Odlučili smo ipak stati u Ljubljani, tako da Slovenija izgleda veća. 😉

Pisa – grad studenata i kosog tornja

Nakon cjelonoćne vožnje, iscrpljeni, nakon prospavanih nekoliko sati na benzijaneru, i nakon balkanskog doručka dolazimo u Pisu. Mali grad. Grad studenata i kosog tornja. Taj kosi toranj je manji nego što smo očekivali. Građeno u europskom stilu, bez velikih okolnih zgrada i zagušenih prometnica. Pisa je grad u blizini Sredozemnog mora. Veni, vidi, otiđoh.

Pisa je udaljena otprilike 5 sati vožnje do Rima, a većina talijanskih gradova je odlično povezana autoputevima koji su najbrže rješenje, ali ne i najpovoljnije. Zbog toga što smo bili ograničeni vremenom te smo u malo dana trebali prevaliti dosta kilometara, ipak smo odlučili ići autostradom. Na pola puta do Rima nas je uhvatio takav pljusak da se nije dalo voziti. Odlučili smo nadoknaditi manjak sna.

Svaka zgrada – jedan hostel

U Rim dolazimo u večernjim satima i odmah smo se bacili u potragu za smještajem. Hostelskog smještaja ima na svakom uglu oko željezničkog kolodvora. Skoro je svaka zgrada imala svoj hostel. Cijena noćenja se kretala između 20 i 25 europskih novaca u višekrevetnoj sobi. Kvaliteta smještaja je daleko lošija nego što smo navikli na istoku. Ali sve zauzeto. Nakon višesatnog traženja, naišli smo na hostel u kojem su bila tri slobodna kreveta. Onako umorni, istuširani hladnom vodom, jer druge nije bilo, bacamo se u krevet. Sutra nas čeka naporan dan.

Buđenje. Nakon balkanskog doručka u autu (špek, kulen, pašteta, te skupi, tvrdi i neukusni talijanski kruh od 3 europska novca) otišli smo u obilazak grada. Prva destinacija je bio Koloseum. Impresivna građevina iz starorimskog doba. Bio je najveća sportska arena drevnih vremena. Nekoć su gladijatorske igre privlačile više ljudi nego danas nogometne utakmice. A gužva za ulazak ništa manja. Među tom gužvom, hrpetina današnjih Rimljana maskirana u stare Rimljane. Rimski Koloseum je u davnini prekrivan lanenim prekrivačem kako bi gledatelji bili zaštićeni od jakih sunčanih zraka i vremenskih nepogoda. Krov su mu postavljali mornari pričvršćujući ga za jarbole.

Rim – centar svijeta

Nakon Koloseuma, krenuli smo razgledati ostatke starog Rima. Prolaskom kroz slavoluk Septimija Severa (slavoluk pobjede), dolazimo na stare rimske trgove. To je nekoć bio centar svijeta. Slavoluci pobjede su građeni kada bi rimska vojska pobjedila. Kroz njega bi prolazila povorka. Na čelu povorke bio bi vojskovođa, potom vojnici, zatim bi išla kola zlata i sveg vrijednog, a na kraju povorke bili bi zarobljenici (žene, djeca, muškarci). Razgledavši najstariji dio Rima, odlazimo do nešto novijeg trga, Piazza Venezia. Lijepo uređeni veliki trg na kojem se nalazi kip prvog cara ujedinjene Italije. Grad izgleda kao da ne postoji vrijeme kad nije turistička sezona, uvijek frka i gužva na ulicama. Amerikanci, Englezi, Japanci, … Cijene prilagođene bogatijim nacijama. Pola litre obične vode po 2-3 europska novca, piva po 4-5 europskih novaca. Tako da smo često bili žedni. Dućana u centru nigdje. Piazza del Popolo, Piazza di Spagna, Fontana di Trevi… Trgova je previše, a vremena malo. Trebalo bi barem desetak dana da se Rim doživi. Najveća rimska ulica je Via del Corso, povezuje dva najveća rimska trga, Piazzu del Popolo i Piazzu Venezia.

Živjela privatizacija!

Nakon razgledavanja Rima, krenuli smo putem Vatikana, najmanjoj državi na svijetu. Na putu do Vatikana razgledavamo Anđeosku tvrđavu. Tvrđava se nalazi na desnoj obali rijeke Tiber, a izgradio ju je car Hadrijan koja je u prošlosti bila poznata kao Hadrijanov mauzolej. U srednjem je vijeku služila kao tvrđava te je prema anđelu na vrhu dobila naziv Anđeoska tvrđava. Dolazimo ispred Bazilike sv. Petra. To je najpoznatija crkva na svijetu. Cijelom crkvom dominira kupola koju je izradio Michelangelo. Ispred nje se prostire trg sa dvije fontane i obelisk na sredini. Obelisk potječe iz Egipta. Trg je okružen kolonadama koje tvore polukružno otvorena krila pa se čini kao da crkva širi ruke da obgrli cijelo čovječanstvo. Na tom trgu svake nedjelje u podne papa sa prozora svoje sobe daje blagoslov vjernicima.

Htjeli smo potoćati noge u Sredozemnom moru pa smo i tamo svratili. Najbliže mjesto od Rima zove se Ostia, a do plaže i ne možeš! Živjela privatizacija! Sve je privatno, do mora se može jedino prolaskom preko privatnog posjeda uz odgovarajuću cijenu.

Nakon produženog vikenda u Rimu, odlučili smo krenuti kući. Prenoćište smo potražili u lučkom gradu na Jadranu, Anconi. Za male pare smo prespavali te krenuli putem San Marina. Prije samog San Marina nailazimo na muzej aviona. Jedinstvena prilika za razgledavanje starih aviona. Hrpetina starih aviona, Migovi, Sukhoi, Ilyushini, Lockheedovi, … Spomenuli bi dva primjerka, Antonov AN-2 iz 1947. sa hrvatskim oznakama, korišten u Domovinskom ratu te Douglas DC-3 Dakota, koji je bio u vlasništvu Clarka Gablea. U njemu su se vozile mnoge poznate face kao Marilyn Monroe, JFK, Frank Sinatra, Ronald Reagan i mnogi drugi…

Marin s Raba

San Marino je mali grad država, položen na vrhu brda. Zgodna ideja za izbjegavanje poreza. Državu je osnovao izvjesni Marin koji je pobjegao s otoka Raba pred Dioklecijanovim progonima, i državu nazvao po sebi, i još se i bahato beatificirao. San Marino. Osim vrlo maštovite bijelo-plave zastave, jedno od glavnih obilježja te velesile su i 3 kule na vrhu brda, koje su ujedno i na grbu San Marina. Kada smo htjeli razgledati te kule, revni San Marinci nam nisu htjeli progledati kroz prste. Prvi put nam se dogodilo da nam je netko gledao do kada nam vrijede EURO<26 iskaznice. Naime, mi smo u San Marinu bili 1.11., a iskaznice su vrijedile do 31.10. :-( Jeftinija solucija je bila razgledavanje muzeja torture. Isplati se pogledati.

Sve u svemu, izlet je bio ugodan i edukativan, ali je bilo pametno što smo hranu ponijeli sa sobom. Sve je degutantno skupo za prosječni hrvatski džep.

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Istok je istočno

Ljeto 2003. Nesnosne vrućine i iščekivanje jednog proputovanja. Nas nekoliko starih frendova odlučilo se na jednomjesečno proputovanje po Jugoistočnoj Europi. Nakon nekoliko godina backpackiranja po Europi odlučili smo ići autom. Jeftina nafta, i ceste bez naplate, 4 osobe u autu, pun pogodak. Po nekoj računici proći ćemo jeftinije nego vlakom. Odluka je pala da krećemo iza ponoći, čisto da ušparamo jedno spavanje. :-)

Igrom slučaja, s nama četvoricom kreće i jedan Makedonac Miki do Skoplja.

Prva usputna stanica je Beograd. Nakon kratkog razgledavanja Kalemegdana, odlučili smo okrijepit se i nastaviti put. Idealno mjesto za klopu bio je kiosk na tržnici. Nastavak puta kroz središnju i južnu Srbiju prošao je bez većih problema. Čak nas je i milicija zaustavila zbog prekoracenja brzine te pustila bez ikakve naplate. Nismo to uopće očekivali. Ali od služenja JNA od strane milicajaca na Plitvičkim jezerima mi smo profitirali. :-)

Na granici s Makedonijom dočekalo nas je petosatno čekanje za izlaz iz Srbije. Nismo ni u snu očekivali da ćemo tijekom ovog proputovanja izgubiti preko 20 sati na čekanjima za prelazak iz države u državu. Na samoj granici policajac, koji je umirao pod suncem na suprotnoj strani svoje kućice gdje nema sjene, zadnjim nam je dahom uputio kultno pitanje: “Od kud deste, carevi?”. Ulazimo u Makedoniju.

Makedonija

Iz auta se čuje pjesma Dade Topića: “Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija…”. Dolaskom u Skoplje, shvatili smo značenje te pjesme. Gladni i mrtvi od puta, tražimo prvi restoran. Dobrodošlica i gostoprimstvo kakvo nismo očekivali. Toliko specijaliteta na meniju dugo nismo vidjeli. Konobar, vidjevši da se mi ne možemo odlučiti što pojesti, reče: “Ja ću nešto da vam spremim, ako vam se neće da svidi, ne morate ništa da platite. A uz to ide skopsko pivo, najbolje na ceo svet!”. U iščekivanju hrane palo je par vrhunskih skopskih piva, a kad je došla hrana, nismo mogli ostati ravnodušni. Preporučamo, ako ćete ikad biti u Makedoniji, probati taj specijalitet: “Makedonska tava”. Cijena je također bila prava sitnica, cca 25 EUR za nas četvoricu. Uslijedio je nezaobilazan razgled noćnog života u Skoplju. Susrestljivošću našeg makedonskog prijatelja Mikija proveli smo noć kod njega u stanu. Sutradan nas je odveo u razgledanje skopske gore Vodno s impozantnim “Milenijskim Krstom”.

Krećemo za Ohrid. Iznenađeni smo ljepotom prirode, grada i jezera. Tu ostajemo 2 noći, kampiramo u jednom vojnom odmaralištu uz albansku granicu. Tu i tamo začuje se zvuk dinamita kojim Albanci vade iz jezera endemsku vrstu pastrve. Kamp se nalazi u neposrednoj blizini Ohridskih izvora iz kojih izvire ledeno hladna voda na kojima “Biljana platno beleše”.

Albanija

Zbog same blizine nismo mogli, bar nakratko, ne svratiti u Albaniju ne bi li pojeli originalne baklave. Ulaskom u tu zemljicu ostali smo začudeni izgledom graničnog prijelaza i osoblja koje tamo radi. Policajac koji nam je dignuo rampu sjedi na nekoj kamionskoj mašini, u ruci mu piva, drugom diže rampu. Zapamtili smo carinika koji u jednoj ruci ima komad kruha s kobasom, mast koja mu curi po ruci, a drugom pregledava naše putovnice. Također smo morali platiti neko dezinficiranje vozila, tzv. suha dezinfekcija. :-) Prolaskom kroz dezinfekciju bili smo lišeni jedino organizama koji se nalaze na novčanicama od 5 EURA. I tako dezinficirani plaćamo još jednu “dezinfekciju” koja se zove ulazna viza (10 EURA po glavi) premda s Albanijom nemamo vizni režim. Također, nismo dobili nikakve potvrde, a poznavanje ijedne riječi nekog svjetskog jezika od strane carinika je nemoguća misija.

Nakon unikatne obrade svake putovnice vozimo se uz samo jezero, između bunkera. Svakih 50 metara jedan bunker u jezeru, jedan na cesti. Dolazimo u gradić Pogradec. Pogradec je prvo veće mjesto u Albaniji pokraj Ohridskog jezera. Vidjevši kako se tamo živi i kako spremaju i čuvaju hranu, odustali smo od onih baklava s početka priče o Albaniji. Imali smo u planu vidjeti više od Albanije, ali izgleda da je Pogradec bio dovoljan. Naravno, morali smo platiti i neku taksu za izlazak iz Albanije, na granici nam uzeli još 5 EURA.

Opet Makedonija

Vraćamo se u Makedoniju, na jednu putnu mastiku s našim Makedoncem te nastavljamo preko NP Galičica, koji se stvarno isplati pogledati, pored Prespanskog jezera, u Bitolu. Bitola je jedan prekrasan staromakedonski grad u kojem smo se zadnji put najeli kao pravi Balkanci prije ulaska u Europsku Uniju. I tako siti i smrdljivi krećemo put granice bez Mikija, a prema Nikiju (granični prijelaz s Grčkom).

Grčka

Nismo očekivali da će Grci pokazati toliki interes za nas. Čak su i kuje pozvali. Naime, četvorica mladića su im bila presumnjiva te su nas ‘prekopali’ tražeći drogu s kujicama. Nakon petnaestominutnog šnjofanja, pustiše nas i dublje u svoj teritorij. Tog trena, počela je najgora faza puta. Nikako doći do Atene. Dočekala nas je cesta koja se ubrzano pripremala za tada nadolazeće Olimpijske igre. Sporom cestom omeđenom tisućama svjetlosnih signala, put je nalikovao mučenju reflektorima u policijskoj postaji. Negdje oko 2 ujutro odlučujemo stati na usputnu benzisku postaju, gdje smo tražeći malo sna našli jedino slobodno mjesto između kontejnera i kamiona prepunog stoke krupnog zuba. Ubrzo zaspavši, omamljeni takvim miomirisima iz blizine, odspavasmo par sati, dok nas nije probudila promjena agregatnog stanja našeg znoja uzrokovana jakim suncem. Tako umorni od spavanja krenusmo put Atene. Ulaskom u grad, bilo je očito da je to jedan višemilijunski grad. Krenula je potraga za smještajem. Svi raspoloživi (čitaj: oni koji se spominju u HI katalogu) hosteli su bili puni. Na naše veliko iznenadenje, smjestili smo se u centru grada u hotelu. Nije nam bilo jasno kako to da je cijena bila samo 9 EUR po osobi. Sve do trenutka dok se prva prostituka nije otkotrljala niz stepenice. Naime, bili smo u ‘Gajevoj’, a nismo ni znali. Samo naš kat bio je rezerviran za, ajmo reći, normalne turiste, dok je ostali dio hotela zaudarao na nemoral. To nam je potvrdila i noćna racija u hotelu.

Atena tada nije izgledala kao siguran grad. Navečer, na svakom malo glavnijem trgiću u gradu bio je barem jedan policijski autobus prepun do zuba naoružanih specijalaca. Nismo se previše obazirali na njih, jer su dečki bili kulturni. U Ateni smo ostali dva dana, razgledavši sve što je sugerirao turistički vodič.

Žuljeve od silnog hodanja odlučili smo isprati u Jonskom moru. Najbliži put je vodio preko Korintskog kanala do prve plaže na Peloponezu. More je bilo otprilike tjelesne temperature koja očito pogoduje razmnožavanju meduza. Sve plaže po Peloponezu su bile pješčane, ali na veliko iznenađenje, vrlo slabo posjećene. Posjetili smo i Olimpiju, mjesto održavanja antičkih olimpijskih igara. Najviše nas se dojmio planinski dio Peloponeza gdje smo vožnjom po planinskoj cestici naletjeli na tradicionalnu grčku veselicu u planinarskom domu na cca 1200 m/nv. Interesantan doživljaj. Ostavši na zabavi, pojeli smo i popili pokušavajući shvatiti neritmičnost grčkog folklora. Naime, od 5 članova sastava, svaki svira i pjeva zasebnu melodiju koja je zapravo jedna pjesma. Kad smo shvatili da smo u kratkim rukavima na toj visini i u to doba noći, odlučili smo se spasiti u podnožju planine. U blizini Sparte (Mystras) naišli smo na kamp gdje smo prespavali džabe kao ilegalci. Kako u Sparti nije bilo nikakvih ostataka iz antičkog doba, odlučili smo posjetiti Mystras, stari bizantski grad na vrhu brda.

Jedna stvar nam je zapala za oko. Tijekom cijelog puta po Grčkoj pored ceste stoje mala svetišta. Jedanput smo ih na 10 km ceste izbrojali 72. Nikad nismo saznali što je to. Pomislili smo da je možda obilježeno mjesto nečije pogibije (kao kod nas), ali kad bi bilo tako ne bi bilo živih Grka.

Po povratku s Peloponeza stali smo na Corinthosu, čudu ljudskih ruku koji je od poluotoka Peloponeza napravio otok. Po planu je slijedila Turska do koje smo odlučili doći ‘pregazivši’ Egejsko more. Krenuli smo putem najveće grčke luke Pireus, ukrcali se u utrobu ogromnog trajekta i krenuli na cjelonoćnu vožnju za Tursku preko najudaljenijeg grčkog otoka Chiosa na kojem se nalazi najveća otočna baza grčke vojske.

O daljnjim doživljajima Sunset Huntersa čitajte u idućem broju Hostelera!

Istok je istočno II. dio

Ako se sjećate prvog dijela priče iz prošlog broja, nakon cjelonoćnog odbijanja od ograde do ograde na palubi broda, odlučili smo malo sna potražiti na tvrdom tlu. Stigli smo do Chiosa, naudaljenijeg sjevernog grčkog otoka i našli ‘izvrsno’ mjesto za ubit oko. Uz sam lokalni aerodrom, za poželjet. I kad smo se probudili umorniji nego što smo legli, krenuli smo prema brodu koji će nas odvesti do Turske koja se jasno vidjela. U luci nas je dočekao naš prepun trajekt na koji smo se, srećom, uspjeli zadnji ukrcati. Bili smo peti auto. Takav luksuz skupo je koštao. Cijena je bila skuplja nego cjelonoćno putovanje preko Egejskog mora.

Turska – Vjenčanje, ludom radovanje

Brod pristaje u gradić ‘Česme’, puno je simbolike u tom imenu. Nakon iznenađenja da mi jedini na trajektu ne trebamo vizu, ulazimo u Tursku. Naime, na trajektu je bilo Talijana i Nijemaca koji su imali vizni režim za Tursku. Putujemo za Izmir, prvi oveći turski grad. Na benzinskoj postaji na autocesti su nas dobro oženili na tečaju zahvaljući silnim nulama na njihovim novčanicama. Naime, na svakoj novčanici je lik istog gospodina, Mustafe Kemala Atatürka, koji se cinično smije svakom takvom jelenu koji popuši na njegovim nulama. Nije bitno što su nas oženili za ove jadne europske novce, jer smo u tom trenutku doslovce postali milijuneri. Divan osjećaj.

Dolazimo u Izmir, Kalifornija na Egejskom moru, sve dok ne skrenete ulicu dvije iza te fasade. Nešto slično sceni starih italo-western filmova. Više nismo bili zbunjeni, definitivno smo u Turskoj. Pojedesmo kebab, popismo Efes Pilsen, i ćao Izmir.

Iduća destinacija Troya, tristotinjak kilometara sjeverno. Na lošoj cesti, koja je cijelim putem bila u izgradnji, odlučili smo odmoriti u naizgled finom motelu uz cestu. Pored motela nalazila se benzinska u kojoj smo pronašli vlasnika. Definitivno najjeftinije noćenje na ovom proputovanju, cijena po osobi 6$. Kasnije smo uvidjeli da je to bilo i skupo. Sve je naočigled novo uređeno, ali ništa nije radilo. Tuš koji to nije, školjka bez WC papira, kreveti na ciglama, krevetnina takva da je ipak bilo dobro što smo nosili vreće za spavanje. Sa ostalim stanovnicima motela smo raskrstili kroz noć (glodavci, člankonošci i slični stanovnici). Unotač svemu, shrvani umorom, zaspali smo odmah.

Troya… Dobrodošlicu su nam poželjeli silni trgovci suvenirima trojanskih konja od mikronskog mjerila pa i do većeg od originala. Platili smo ne baš džabe upad i ušli u arheološki park koji se ni po čemu ne razlikuje od sličnih parkova. Jedino što još postoje ostaci vodovoda u kojima još uvijek ima vode. U tom parku još postoji i replika Trojanskog konja u koju se može ući. Nakon kasnog doručka krenuli smo put Istanbula.

Svadba kod šanera

Do Instanbula se može doći i cestom azijskom stranom, ali mi smo silom htjeli pregaziti Dardanel trajektom. U luci Dardanel ponovno svadba. Ženi nas šaner od kojeg kupujemo lažne parfeme za prave europske novce. Kupili smo jedno 8 različitih parfema koji svi isto miriše. Danas imaju čisto sanitarnu upotrebu. Nakon polusatnog čekanja trajekta i petnaestominutne vožnje preko poznatog tjesnaca nastavljamo autom put Instanbula.

U ranim večernjim satima prolazimo tablu “Istanbul 60 km”, a mi se već nalazimo u gradu. Grad od 17 milijuna stanovnika, veličine cca. 25x100km. Autoput se naglo proširuje na 6 i više traka, promet se čini kao da im je papučica gasa spojena na trubu. Auti ne trube samo kad stoje ugašeni. U gradu nas čeka gužva veća nego inače jer se taj dan održavala velika međunarodna utakmica na stadionu Galatasaray koji izgleda fascinantno po noći. Ubrzo nalazimo prihvatljiv hotelski smještaj u gradskoj četvrti Taxim. Nakon prespavane noći odlazimo na doručak gdje nas čeka švedski stol limitiranih porcija. Naravno, još jedno vjenčanje. Ovaj put nas je oženio taksist za prijevoz do Grand Bazaara, čudesno velikog buvljaka, carstva cjenkanja i kiča. Slijedi razgledavanje ozbiljnijih znamenitosti poput Aja Sofije, nekadašnje kršćanske crkve samo sa dodanim minaretima za vrijeme turske vladavine. Danas je to samo muzej. Razgledali smo i Blue Mosque, definitivno najljepšu i najveću džamiju koji smo ikad vidjeli. U nju se može i ući, ali bili smo u tenisicama.

Cijelo vrijeme boravka u Instanbulu divili smo se fascinantnom mostu preko Bospora koji spaja Aziju i Europu. Most je nemoguće prijeći pješice jer je fenomenalno dobro čuvan. Nakon razgleda Istanbula odlučili smo krenuti put Bugarske. Prva ruta je zamišljena najjednostavnije moguće, autoput Istanbul – Sofija. Sve je išlo po planu, do granice. I zapelo 20 km prije granice. Tolika je bila kolona. Nakon preglupog krkanskog pokušaja guranja na čelo kolone, Turčin nas tjera kao pse od kud smo i došli. Tako podvijenog repa odlučujemo se na planinsku varijantu. Idemo kroz turski Gorski Kotar, i dolazimo do planinske granice. Nakon odrađene jednosatne papirologije, napuštamo Tursku.

Bugarska

Na bugarskoj granici nas dočekuju polusrdačni carinici predvođeni plejbojem (čitaj: Neven Čorak, samo viši, u S size košulji) koji se naglo raznježuju kad u trenutku prekopavanja naših osobnih stvari nailaze na blagu porno literaturu koji su pojedini članovi Sunset Huntersa koristili kao terapiju zbog odvojenosti od svojih boljih polovica.

Jeftino, Jeftinije, Bugarska

Dolazimo u Burgas, mali lučki i turistički grad na obali Crnog mora. Nalazimo izuzetno luksuzan smještaj za nikakvu lovu i garažom koju čuva majstor sa svoja dva čovjekova najbolja prijatelja prekrasno oštrog osmjeha. Pametno bi bilo tamo pronaći takvu garažu jer je Bugarska izvrsno mjesto za teleportirati auto u nepoznato, stoga oprez. Odlučujemo se za noćni provod. Izrazito jeftinim taksijem i odlazimo prema centru grada. Šetnjom kroz korzo jedan drugom smo držali vilice da nam ne stružu po podu od količine estrogena koji je u bezobraznim dopičnjacima šetao okolo. I tako gladni svega, odlučujemo se ipak na gastronomsku ponudu. Ulazimo u jedan od boljih restorana, iznenađeni niskim cijenama naručujemo sve. I tako siti i sami znate što može biti slijedeće. Naravno! Pijani smo k’o majke. Prejeftine pive, prejeftine tequille, prejeftino tečnosti uopće. Nakon svega što je bilo, a što će umrijeti samo sa nama, prejeftinim taksijem odlazimo na počinak. Ali noseći komplekse iz Turske, taksist uvrijeđen spuštanjem njegove ionako preniske cijene vozi nas do hotela brzinom Airbusa A-380.

Zabava za velike i male

Nakon loše prospavane noći, i sobe koja više nije bila luksuzna, onako mamurni, krećemo put Varne, drugog najvećeg bugarskog grada. Vidjevši da Varna nije ništa drugačija od ostalih velikih lučkih gradova, odlazimo 15-ak kilometara na sjever i skrasujemo se na Zlatnim pjescima, najmondenijem bugarskom ljetovalištu. Unatoč krcatim hotelima, nalazimo smještaj u hotelčiću pored plaže za 9 EUR po glavi. Soba je bila prijestolje kiča, ali mi to volimo. :-) Ponukani blagodatima Zlatnih pjesaca, ostajemo tu tjedan dana, ispijajući i izjedajući sve što nam je palo pod ruku.

Zafrkancija po plažama koje su po svakom pogledu atraktivnije od naših, a specijalno po postotku toplesa na plaži (više od 80%). Iznenađujuće dobra ponuda zabavnih sadržaja svake vrste, za velike i male.

Nakon slatko-napornog odmora krećemo prema Sofiji, prijestolnici Bugarske. Unutrašnjost zemlje poznato siva, sa malim nijansama kolora. Ceste pariraju našim magistralnim cestama. U Sofiji na blef uspjevamo naći jeftin hotelski smještaj u centru grada. Nakon obilaska grada koji se drastično razlikuje od ostatka Bugarske, odlučili smo zadnje bugarske novce potrošiti u zabavnom parku Sofialand. Novaca smo srećom još imali zahvaljujući tome što je nemoguće ex-jugoslavena oženiti u Bugarskoj, jer je tečaj 1 LEV jednako 1 DEM. A zna se što je marka nekad bila kod nas. Nakon nekoliko potrošenih litara adrenalina, tako umorni krećemo na cjelonoćni put kući.

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off