Archive for the Category » Putopisi «

Putešestvija transsibirskom željeznicom, majkom svih željeznica

Транссибирское путешествие

Kao veliki ljubitelj putovanja željeznicom, moja dugoiščekivana želja je proputovati najdužim željezničkim pravcem na svijetu, majkom svih željeznica. Транссибирская железнодорожная магистраль ili po naški Transsibirska željeznička magistrala, najduža je željeznička pruga na svijetu, prolazi kroz osam vremenskih zona, spaja Moskvu, preko Sibira, do krajnjih istočnih krajeva. Glavni pravac je onaj prema Vladivostoku, gradu na krajnjem istoku Ruske federacije i taj se zove Transsibirska linija. Postoje još dva glavna pravca koja završavaju u Pekingu: kraći kroz Mongoliju nazvan Transmongolska linija te duži koji zaobilazu Mongoliju i ide kroz kinesku pokrajinu Mandžuriju. Taj se zove Transmandžurska linija.

Službena gradnja tog diva među željeznicom je započela davne 1891. godine nedaleko od Vladivostoka. Vlakovi su punom dionicom od Petrograda do tihooceanskih luka krenuli tek od srpnja 1903. Zanimljivost je da je u to vrijeme željeznica bila prekinuta kod Bajkalskog jezera, a vagoni su se ukrcavali na posebne trajekte i njima prevozili na drugu stranu. Transsibirska je pruga spojena s europskim prugama i samim time prvi puta u povijesti bilo je moguće željeznicom putovati od obala Atlantika do Tihog ocena.

Moj suputnik Vinc i ja smo odlučili ići transmongolskom linijom do Pekinga. Zanimala nas je ideja da prođemo kroz Mongoliju, ali kako u Zagrebu nema mongolskog veleposlanstva, a nama treba viza, odlučili smo izvaditi tu vizu u Moskvi ili Irkutsku. Zbog toga smo i uzeli karte za transsibirsku samo do Irkutska pa ćemo tamo odlučiti kamo i kako dalje. Zbog velikog interesa tijekom sezone nije preporučljivo doći u Moskvu i kupiti karte na licu mjesta, jer karte znaju biti rasprodane i do tjedan-dva prije početka putovanja. A mi smo htjeli do Irkutska stajati barem 5-6 puta, što bi značilo da bi u svakom gradu čekali predugo. Stoga smo morali napraviti ono što najviše mrzim, predetaljno isplanirati prvi dio putovanja.

E sad, prvi izazov je bio kako kupiti karte na ruskom sajtu. Jedino mjesto gdje se mogu kupiti karte je www.rzd.ru i mogu se kupiti svega 45 dana ranije. Postoje neki sajtovi na engleskom, ali nisu službeni, i u pravilu su prilično skuplji. Usprkos svom lošem ruskom jeziku uspio sam doći do cijena svih karata, ali ih nisam mogao kupiti našom kreditnom karticom! Zbog nekih dodatnih sigurnosnih provjera za to nam treba nečija ruska kreditna. U tome mi je uvelike pomogao moj ruski drug Pavel koji je slučajno bio u Zagrebu taman u vrijeme kupovine karata.

Drugi malo manji izazov je već spomenuta papirologija, iliti vize. Kinesku vizu smo lako riješili u Zagrebu, mongolsku ćemo negdje on the road, dok je za Rusiju dovoljno pozivno pismo koje mi je donio Pavel. Najlakše je bilo kupiti avio karte, to smo ostavili za sam kraj. Uz svekoliku pomoć moje prijateljice Tee iz agencije Da, da, da kupili smo i prilično jeftine avio karte. Od Zagreba do Moskve te povratak iz Pekinga.

Nakon obavljenih svih priprema, nisam mogao dočekati početak putovanja. Opet je proradio taj mali crv u g… koji mi ne da mira. Jedva čekam vidjeti moju staru rusku druzju Pavela, Sašku, Anastasiju, Mašenku… Ne sumnjam da će biti loše. Prilikom zadnjeg posjeta Moskvi danima sam se budio s glavoboljom i to prilično kasno… :)

Moskva (Москва)

Prvo na što nailazimo je odlična podzemna željeznica. Većina javnog prometa (nekih 80%) odvija podzemnom. Karta je svega 25 rubalja (cca 5 kn). Dolazimo na preveliki Crveni trg. Skoro sve zgrade uokolo trga su crvene boje. U sredini je Lenjinov mauzolej. Trg ograđuju Kremlj, crkva Vasilija Blaženog te Povijesni muzej. Gradom dominiraju lijepo ukrašene kupole mnogih crkvi. Prva spominjanja Moskve datiraju iz 1147. godine, a 1156. godine je princ Jurij Dolgoruki napravio drveni zid i obrambeni jarak oko grada. Moskvovljani njega slave kao osnivača grada. Zatim je metropolit Petar smjestio 1325. godine svoju rezidenciju u do tada još beznačajan grad na rijeci Moskvi. Veliki knez Petar Danilovič Kalita, kojeg je 1333. godine veliki kan priznao za vrhovnog poglavara Rusije, dao je utvrditi grad. Utvrđenje je nazvano Kremlj. Kremlj je ruska riječ za dvorac, tvrđavu, citadelu i odnosi se na mnoštvo utvrđenih središnjih građevinskih objekata u povijesnim ruskim gradovima. A sam izraz Kremlj se uglavnom rabi za najpoznatijeg od svih njih, Moskovski Kremlj.

Kremlj je ograđen ciglenim zidom, s pet ulaznih dveri, visokim 20m, te dugačkim 2.6 km. Unutar Kremlja se nalaze zgrade vlade, Patrijarhova palača, Kremaljska palača te nekoliko katedrala. Arhanđelova katedrala, Katedrala Bogojavljanja, te Crkva ruskih careva. Carevi su se krstili i vjenčavali u Katedrali Bogojavljanja. Spomenimo i najveći top toga vremena, Carev top težak 40 tona. Tu je i Carevo zvono, neznatno teže, od 200 tona. Nikada nije zazvonilo, jer je pri prvom podizanju puknulo. Kremaljska palača se nalazi u centralnom dijelu Kremlja, sagrađena je tek u 19. stoljeću, sa namjerom da postane carska rezidencija.

Graditelji Kremlja dugo su bili talijanski majstori, a tek kasnije ruski. Za izgradnju zidina, palača i crkava Ivan Veliki je, u 16. stoljeću, pozvao tada najpoznatije arhitekte iz Milana i Venecije, koji su u zapadni stil vješto ukomponirali originalnu narodnu verziju ruske arhitekture. Moskva i Kremlj su više puta napadani, razarani i paljeni. Poslije svakog razaranja obnavljan je po starim nacrtima i planovima. Sada je Kremlj sjedište Ruske Vlade i predsjednika Putina.

Čuvena crkva Vasilija Blaženog nalazi se van zidina Kremlja. Sastoji se iz 12 malih, međusobno povezanih kapela, nastalih po zapovijedi Ivana Groznog. Kažu da je car nakon završetka gradnje naredio da se graditelj oslijepi, kako više nikad ne bi napravio nešto slično.

Ljudi su podosta srdačni, ali naći čovjeka koji zna engleski je ravno nalaženju igle u plastu stijena. Korisna stvar je što smo dovoljno stari i što smo učili ćirilicu u osnovnoj školi. Jezik, u pismu, je podosta sličan našem, ali kako brzo pričaju s drugačijim naglaskom od našeg, teško ih je shvatiti. Jedina pomoć nam je moja jedna godina učenja ruskog jezika. Čak ni na recepciji hostela većina nije znala engleski. Ako je tako u Moskvi, što nas čeka kasnije?!

Nižnji Novgorod (Нижний Новгород)

Eh, ti Rusi, pravi znalci u ispijanju alkohola. Nakon nekoliko večeri druženja s Pavelom i ostatkom družbe te preboljenih mamurluka, Vinc i ja smo krenuli lagano u daljnju avanturu. Nakon noćne vožnje željeznicom dolazimo u prvi grad na našoj putešestviji, Nižnji Novgorod. Grad je otprilike veličine Zagreba, i nalazi se na ušću rijeke Oke u najdužu europsku rijeku Volgu. Za vrijeme SSSR-a grad je nosio ime Gorki po sovjetskom pjesniku Maksimu Gorkom, osnivaču socijalističkog realizma, koji je u njemu rođen. Nakon razgleda strogog centra grada, Kremlja (kao što već spomenuh – ruska riječ za dvorac, tvrđu, citadelu), odlučujemo posjetiti još jednu zanimljivost grada, muzej GAZ-a (ruski: ГАЗ ili Го́рьковский автомоби́льный заво́д — Tvornica automobila Gorki). Najpoznatiji proizvod te tvornice, automobil Volga, slavu je stekao tijekom hladnog rata. Samim time što je bio jedini luksuzni automobil dostupan u SSSR-u, Volga je bila san svih pravih Sovjeta. Crne Volge bile su omiljeni automobili sovjetskih državnika, posebno KGB-ovaca, a tako je ostalo i do danas. Naime, ponosni vlasnik jedne Volge je i ruski predsjednik Vladimir Putin. Proizvodili su i automobil Chaika, rusku verzija Cadillacu, koja je bila rezervirana samo za apartčike (visoke partijske funkcionere).

Kako su ulice navečer puste, večer smo proveli u hostelu, u ugodnom druženju s Katjuškom, mladom vlasnicom hostela. Curka u kasnim dvadesetima je odlučila otvoriti prvi hostel u Novgorodu, iako nikad prije tog nije bila u hostelu. Jedan od rijetkih hostela koje sam posjetio, a da nitko ne priča engleski. Tako da smo se sporazumjevali jedino s mojim lošim ruskim obogaćenim s hrpom riječi na hrvatskom. :) Kako god bilo, uspjeli smo provesti nekoliko sati u razgovoru ugodnom.

Kazan (Каза́нь)

Nakon dva dana provedena u Novgorodu, krećemo za Kazan. To je glavni grad ruske republike Tatarstan. Iako se vlak ne nalazi na ruti transibirske željeznice, odlučili smo ga posjetiti. Prvenstveno jer je to grad bogate povijesti, veliko je kulturno, trgovinsko i industrijsko središte. Kazan, kao i cijeli Tatarstan je pretežno naseljen narodom koji se zovu Tatari. Sam naziv Tatar odnosio se na mongolsko pleme koje je kasnije zavladalo turkijskim plemenom Bugara na Volgi, s kojim se danas izmiješalo. Tako se Tatari najčešće drže turkijsko-mongolskim narodom koji govori turkijskim jezikom. Po vjeri su većinom muslimani, uz manje skupine pravoslavaca.

Kao i svaki veći ruski grad, i ovdje se u centru nalazi Kremlj, koji me fascinirao. Kazanski kremlj je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedinstven ruski kremlj koji je izgrađen na temeljima bugarske islamske utvrde. Dao ga je izgraditi Ivan Grozni na mjestu srušene utvrde u 16. stoljeću. Kazanski kremlj uključuje mnoge najstarije građevine poput Katedrale Uznesenja iz 16. stoljeća, Spasiteljev toranj je bio dio bivšeg manastirskog kompleksa. Toranj Sojembika visine 58 metara iz vremena Petra Velikog je simbol grada, a njegovo ime potječe od imena supruge dvaju posljednjih tatarskih kanova. Također su impoznantne predsjednička te guvernerova palača. I svakako treba spomenuti Qol-Şärif, najveću europsku džamiju obnovljenu 2005. godine.

Ekaterinburg (Екатеринбу́рг)

Polagano se krećemo prema Aziji. Granica je planinski lanac Ural, nekih 1700 km istočno od Moskve. Laganim truckanjem u vlaku koji ide šezdesetak kilometara na sat, pokušavamo složiti neku konverzaciju s hrpom vojnika koji nas okružuju. Ne ide baš. Ljudi su prilično zatvoreni, imam osjećaj da se pomalo srame što ne pričaju engleski, čak ni na moja pitanja na lošem ruskom odgovaraju jako kratko, sa da ili njet. Izgleda da je prisutna još uvijek neka barijera između njih i stranaca. Do Kazana smo nekak uspijevali pričati s lokalcima, ali nakon prelaska u Aziju je to bilo svedeno na nulu. Stranaca u vlaku – nema. Kroz sedam promijenjenih vlakova do granice sa Mongolijom smo sreli samo dvojicu Australaca. I to je to.

Uzeli smo karte za treći razred spavaćih kola. Svaki vagon izgleda kao jedna velika spavaonica sa 54 kreveta, bez pregrada. Vrijeme u vlaku provodimo u čitanju ruskih klasika Dostojevskog, jer druge zabave baš i nema. Kad nam se ne da čitati, gledamo kroz prozor u jedan te isti krajolik, nepreglednu tajgu koja se prostire do krajnjeg sjevera. U svakom vlaku postoji restoran koji nudi prilično skupo pivo i premale porcije hrane. Tako da smo se većinom hranili na kolodvorima, gdje je vlak stajao svakih par sati po otprilike pola sata. Bilo je dovoljno vremena za izaći van, kupiti koje pivo i sendvič, te malo povrća i tvrdo kuhanih jaja.

Iduća postaja gdje smo odlučili stati je Ekaterinburg. Nalazi se sa istočne strane Urala i to je prvi ruski grad u Aziji. U vrijeme Sovjeta, grad se zvao Sverdlovsk, po ruskom revolucionaru i političaru Jakovu Sverdlovu. Padom komunizma vraćeno je staro ime grada, koje je dobio u čast prema Katarini, ženi cara Petra Velikog, a kasnije ruskoj kraljici Katarini I. Grad je nastao kao baza za daljnje širenje ruskog utjecaja u Aziji. Za vrijeme ruskog građanskog rata boljševici su 17. srpnja 1918. u Ekaterinburgu strijeljali posljednjeg ruskog cara Nikolu II. i njegovu obitelj. U okolici grada je rođen Boris Jeljcin, prvi predsjednik postsovjetske Rusije, koji je ovdje započeo političku karijeru.

Ruska birokracija

U Ekaterinburgu na težak način saznajemo kako Rusi još uvijek nisu orijentirani prema turizmu. Bili smo valjda jedini backpackeri u centru grada. Dolazimo u hotel u kojem smo htjeli prespavati, ali se ne možemo prijaviti. Mlađa curka na recepciji mi objašnjava da mi moramo registrirati vizu. Ja njoj objašnjavam da zbog bilateralnih odnosa naših država nama ne treba viza, da nam je dovoljno pozivno pismo koje joj pokazujem. Šalje nas u neki ured za strance na drugom kraju grada u kojem to možemo odraditi potrebnu papirologiju. Hajd, pomislili smo, idemo to brzo obavit. Dolazimo do tog ureda za strance, kad na njemu na ćirilici, na ruskom jeziku piše da taj ured ne radi, da se obratimo u drugi na drugoj strani grada?! Okej, znamo dovoljno dobro ruski da razumijemo gdje treba otići. Odlazimo pješice u taj drugi ured, i nakon jednosatne šetnje kroz centar grada dolazimo na odredište. Nakon čekanja u redu sa nekim Uzbecima i Kirgicima, dolazimo na red i upadamo u ured te na mom lošem ruskom objašnjavam zašto smo mi tu. Namrgođena gospođa u kasnim pedesetima mi nešto odgovara, i ja je zamolim da priča sporije jer je ne razumijem. U tom trenutku se žena počne izderavati, da je ona u Rusiji, i da će ona pričati ruski kako ona želi?! Radim korak nazad, gledam oko sebe da li ima kakva skrivena kamera?! Ludilo. Pa ja sam u uredu za strance?! I ja sam isto ponekad glup da u birokratskoj državi očekujem minimum tolerancije prema i tom malom broju putnika namjernika?!

Tomsk (Томск)

Nakon prespavanih par sati na kolodvoru, usred noći hvatamo vlak za Tomsk, grad nekih osamdesetak kilometara sjevernije od rute glavne Transsibirske linije. Inače, kako željeznica prolazi kroz osam vremenskih zona, Rusi su bili praktični pa su odlučili da se sva vremena polazaka i odlazaka ravnaju po moskovskom vremenu.

 Nakon turobnih sovjetskih gradova dolazimo u taj grad nešto manji od Zagreba. Kako je Tomsk najstariji sveučilišni grad u Sibiru, bilo je dosta mladih ljudi koji razumiju osnove engleskog. Koje olakšanje u svim pogledima. U njemu se nalazi sedam sveučilišta, 27 crkvi, 17 muzeja, itd. Divno šetalište uz rijeku, hrpa drvenih kuća koje ostavljaju bez daha. Uz šetalište nailazimo satirički spomenik ruskom književniku Antonu Čehovu.

 U hotelu Sputnik uspijevamo obaviti registraciju vize (tj. dobili smo poseban papirić u putovnici na kojem piše da smo se prijavili u hotel). Koja muka i izgubljeno vrijeme u Ekaterinburgu za običan komad papira. Tomsk je jedan od najstarijih gradova u Sibiru, i nedavno je proslavio 400 godina od osnutka grada. Očekivao sam da će u Sibiru biti hladnije u ovo kasno proljeće. Temperature su bile preko 35 Celzijeva stupnja, dok zimi znaju padati i do -40 ili -50.

 S Tomskom smo došli na polovicu našeg putovanja. U idućem broju Hostelera čitajte o Irkutsku, Bajkalskom jezeru, Mongoliji i Pekingu.

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Po bespućima JI Azije: Malezija, Brunej, Singapur, Indonezija

Još jedna recesijska godina pa sam se odlučio na putovanje u jeftinije dijelove svijeta. Azija, opet jugoistočna, ali malo južnije. Nakon proučavanja cijena avio karata, niskobudžetni prijevoznik AirAsia je počeo imati prve letove za Europu, i nas troje odlučujemo kupiti karte za Kuala Lumpur, glavni grad Malezije. KLIA LCCT (Kuala Lumpur International Airport, Low-Cost Carrier Terminal) je zbog svog položaja i prometne povezanosti dobar hub za putovanja u toj regiji, sa jako jeftinim letovima po bespućima malezijskih i indonezijskih otoka.

Malezija – zemlja od trinaest država i tri teritorija

Malezija je federacija koja se sastoji od trinaest država i tri savezna teritorija. Južno kinesko more dijeli državu na dvije odvojene zemljopisne cjeline: južni dio Malajskog poluotoka, koji graniči na sjeveru sa Tajlandom i na jugu sa Singapurom, te na sjeverozapadni dio otoka Borneo, gdje graniči sa sultanatom Brunej i Indonezijom. Iako su Malajci dominantniji, malezijsko društvo je heterogeno, sa značajnim utjecajem indijske i kineske manjine.

Malezija je federalna, ustavna, parlamentarna, izborna monarhija. Državni poglavar Malezije je Yang di-Pertuan Agong, što na malajskom znači Vrhovni vladar, a na Zapadu se obično prevodi kao kralj. On ima uglavnom ceremonijalnu ulogu, dok izvršnu vlast vrši vlada na čelu koje je premijer, a koji je, pak, odgovoran parlamentu. Kralj se bira na razdoblje od pet godina. Malezija je jedna od nekoliko izbornih monarhija na svijetu (uz Vatikan, Kambodžu i Kuvajt), ali jedina koja ima ograničeno vrijeme vladavine. Kralj se bira između devet nasljednih sultana koji se nalaze na čelu sultanata na Malajskom poluotoku, dok ostale države, kojima su na čelu guverneri, ne sudjeluju u izboru.

Najveći svjetski proizvođač palme uljarice

Kuala Lumpur, glavni grad ove države obogatio se na nafti, kositru i palminom ulju. Malezija je najveći svjetski proizvođač palme uljarice. Miješaju se stari i novi stilovi građevina, od velebnih zgradetina i nebodera u poslovnom distriktu, do potleušica u ostalim dijelovima grada.

Jedan od glavnih simbola grada su poznati neboderi-blizanci, tornjevi Petronas (Petronas Twin Towers ili na malajskom Menara Berkembar Petronas). Građeni su od 1992. do 1998. godine, sadrže 88 katova i po visini od 451,9 m drže 4. mjesto u svijetu, ali su, nakon što su srušeni blizanci WTC-a u New Yorku, postali najviši blizanci u svijetu. Druga, isto tako lako uočljiva znamenitost je jedan od najvećih telekomunikacijskih tornjeva na svijetu, Kuala Lumpur Tower ili na malajskom Menara Kuala Lumpur, visok 421 m.

Srce Kuala Lumpura, dio koji nikad ne spava je definitivno Chinatown. Raj za shopping – cjenkanje za sve moguće stvari koje se nude kao i raj za želudac (onih koji ga imaju) na brojnim night marketima i uličnim štandovima s raznovrsnom ponudom (riblje škrge, tisuću godina stara jaja, riblje okruglice, žabe, jegulje, te ražnjići od raznih vrsta mesa, školjke, ribe i rakovi samo su dio iz našeg menija…).

Druga značajna manjina su Indijci te smo posjetili i kvart zvan Little India. Vrlo šarolik, na svakom uglu svira bhangra (indijska muzika), cijele ulice miriše po sagorijevanju indijskih štapića. Na putu prema tamo povezao nas je kineski taksist, koji nas je uvjeravao da su Kinezi najpoštenija manjina, za razliku Filipinaca koji, po njemu, puno kradu i džepare, i Indijaca koji, po njemu, često varaju. Također nam je rekao, ako vidimo Indijca i kobru, da ubijemo kobru, jer je Indijac otrovniji od kobre. Mi nismo imali takvih problema, i možemo ustvrditi da Kinezi prenapuhuju stvari.

Borneo – treći po veličini otok na svijetu

Iduća postaja našeg putovanja je Borneo, treći po veličini otok na svijetu, iza Grenlanda i Nove Gvineje, jedini je otok na svijetu koji je podijeljen između tri države (Malezije, Indonezije i Bruneja). Nalazi se usred Indonezijskog arhipelaga. Obala otoka je zbog močvarnih šuma mangrova relativno nepristupačna, što kao posljedicu ima i slabu naseljenost obala. S obzirom na veličinu otoka, na njemu živi izrazito mali broj stanovnika te je gustoća naseljenosti svega 16 stanovnika po metru kvadratnom. Velika područja su još uvijek pokrivena gustim prašumama, i prirodno su stanište jedne vrste čovjekolikih majmuna, orangutana.

Na jeziku domorodaca orang znači čovjek, a utan znači šuma. Dakle, orang utan u prijevodu znači šumski čovjek. Mnogi lokalci vjeruju da su ovi mirni stanovnici šuma ljudi jednako kao i oni. Po njihovom mišljenju, od ljudi se razlikuju samo u jednom: ne vole raditi. I kako ih se ne bi moglo nagovoriti na rad, u prisutnosti ljudi se pretvaraju da ne znaju govoriti.

Orangutani uz Borneo još žive na Indonezijskom otoku Sumatri, ali ih je najveći broj ipak na Borneu (otprilike 15.000 od ukupno manje od 20.000 preživjelih). Vrlo su ugrožena vrsta, početkom prošlog stoljeća ih je bilo preko 250.000 jedinki. Time se orangutani, uz brdsku gorilu smatraju najugroženijim čovjekolikim majmunom. Orangutani su jako slični čovjeku, sa preko 98 posto istih gena. Ljudi imaju po 23 para kromosoma, dok orangutani (kao i gorile i čimpanze) imaju po 24 para. Testovi su pokazali da uz pomoć ploča sa simbolima mogu komunicirati s ljudima jednostavnim rečenicama.

Orangutani većinom žive samotnjački, samo ponekad u malim grupama i teritorijalne su životinje. Mužjaci nadziru ženke koje žive na njihovom području, ali do direktnog kontakta dolazi samo u vrijeme parenja. Orangutani uglavnom žive u krošnjama stabala kišnih šuma i najveći su stanovnici drveća. Orangutani se hrane pretežno voćem, lišćem i korom, a uz to i kukcima, ptičjim jajima i malenim kralježnjacima. Širenjem sjemenja pojedenog voća orangutan je vrlo važna karika u održavanju raznovrsnosti kišnih šuma. Upravo zato se orangutan smatra ključnom vrstom za preživljavanje tropskih kišnih šuma.

Orangutani se pare poligamijski, jedan mužjak se pari sa više ženki. Nakon skotnosti od otprilike osam mjeseci, ženka donosi na svijet jedno mladunče, u jako rijetkim slučajevima blizance. Sa sisanjem prestaju tek sa nešto više od tri godine, i nakon toga mladunac ostaje još godinama uz majku. Potpuno samostalan i spolno zreo postaje tek sa punih osam godina. Žive otprilike 35 godina u prirodi, a nerijetko i 50 godina u zatočeništvu.

Čovjek – najveći ugrožavatelj ‘šumskih ljudi’

Ljudi svojim aktivnostima, naročito legalnim i ilegalnim krčenjem i sječom kišnih šuma snažno ugrožavaju ovu vrstu. Iako su vrlo vrijedna stabla najčešće ilegalno srušena, proizvodi od tog drveta se legalno i vrlo jeftino prodaju na tržištima razvijenih zemalja. U zadnje vrijeme velika potražnja za palminim uljem u tim zemljama dodatno ugrožava prirodni okoliš orangutana. Na Borneu se sijeku i krče velike površine kišnih šuma da se stvori prostor za sadnju divovskih plantaža palmi. U to sam se uvjerio svojim očima šestosatnom vožnjom u autobusu, između Sandakana i Kota Kinabalu, na samom sjeveru otoka. Satima smo se vozili kroz plantaže palmi, a do pred svega par godina na istom mjestu su bile prašume, prirodno stanište ovih dobrih šumskih ljudi.

Osim uništavanja životnog prostora orangutana i velikog broja drugih vrsta, rijeke i podzemne vode truju se pesticidima, osjetljivoj zemljinoj kori s vrlo tankim slojem humusa oduzimaju se hranjive tvari, a tlo ostaje nezaštićeno izloženo eroziji. Nakon nekoliko godina, uljnate palme više ne rode, a tlo nije pogodno za bilo kakvu drugu kulturu. Tako se zatvara krug. Životinje su ostale bez staništa, a lokalno stanovništvo bez podloge za privređivanje. Sljedeći razlog za ugroženost orangutana je i njihova vrlo niska stopa reprodukcije. Ženka orangutana tijekom čitavog života često ne podigne više od tri mladunca. To znači, da se i zaštićene populacije vrlo sporo obnavljaju. Sljedeća velika ugroza ove vrste je ilegalna trgovina. Cijena bebe orangutana na crnom tržištu se kreće do nekoliko desetaka tisuća eura. Pri tome, do bebe je praktično nemoguće doći bez da se ubije majku. Uz to, ulovljene životinje često ugibaju od stresa ili tijekom transporta.

Na Borneu postoji više mjesta za rehabilitaciju ovih dragih životinja, gdje se volonteri pod vodstvom stručnjaka bave podizanjem mladunaca i njihovom pripremom za ponovno vraćanje u divljinu. Orangutani, pošto su jako slični čovjeku, mogu oboliti od istih bolesti kao i čovjek (malarija, tuberkuloza, itd.). Obučavaju se kako preživjeti u divljini, kako sagraditi gnijezda, kako što više biti na drveću, izbjegavajući kontakt sa tlom. Nakon što prođu obuku, puštaju se na slobodu, odvode duboko u džunglu, gdje nastavljaju svoj život u divljini.

Kako smo moji suputnici i ja veliki zaljubljenici u životinje, odlučili smo posjetiti jedan takav rehabilitacijski centar, u blizini Sandakana, na sjeveru Bornea. Posjetili smo Sepilok Orang Utan Rehabilitation Centre, jedan od prvih takvih centara, osnovan 1964. godine. U njemu živi 60 do 80 orangutana. Prisustvovali smo hranjenju nekoliko orangutana u prirodi, gdje ih volonteri hrane sa bananama i raznovrsnim voćem. Bliži kontakt sa ljudima je zabranjen zbog njihove obuke pa smo ih gledali sa udaljenosti od nekoliko desetaka metara.

Kinabalu – jedno od najvažnijih svjetskih bioloških nalazišta

Nakon dvije provedene noći u tom rezervatu, odlazimo u obližnji Sandakan koji nas je prilično razočarao. Jedna od rijetkih svjetlih točaka ovog lučkog gradića je bio posjet restoranu Ocean King, gdje smo na domaće načine probali nekoliko vrsta riba, puževa, školjaka, rakova i ostalih morskih delicija. Nakon toga odlazimo u Kota Kinabalu, glavni grad pokrajine Sabah.

Koliko se gradova na svijetu može pohvaliti sa prekrasnim tropskim otokom na pola sata vožnje brodom od centra grada? Koliko njih ima čak pet takvih otoka? Kota Kinabalu nalazi se na obali Južnog kineskog mora, ispred kojeg se smjestio nacionalni park Tunku Abdul Rahman, koji se sastoji od pet tropskih otoka. Sa druge strane, prema unutrašnjosti otoka se nalazi velebna planina Kinabalu, svjetski poznata po golemoj botaničkoj i biološkoj raznovrsnosti, te visokoj razini endema (neke vrste biljaka koje su nađene na Kinabalu planini ne postoje nigdje drugdje u svijetu). Nedavna istraživanja pokazuju da na planini postoji čak nevjerojatnih 5.000 do 6.000 vrsta biljaka što je više nego cijela Europa i Sjeverna Amerika zajedno. Zbog toga je Kinabalu jedno od najvažnijih svjetskih bioloških nalazišta.

Kota Kinabalu, za razliku od Sandakana nas je oduševio kako sa svojim položajem između ovih divnih prirodnih bogatstava, tako i sa svojim lokalnim marketima (Central market, Night market i Filipino market) gdje smo svaki dan kušali razne lokalne delicije, kao pileće guzice i krilca, raže, lignje, raznu vrstu riba, itd. Isto tako je i noćni život puno nestašniji i življi nego što je to bio slučaj na ostatku otoka.

Brunej – stanište mira

Iduća destinacija je sultanat Brunej, jedna od najmanjih država na svijetu, službeno zvana Brunei Darussalam (u prijevodu stanište mira). Nalazi se na sjeveru otoka Borneo, na obali Južnog kineskog mora. Na kopnu graniči s Malezijom. Brunej je parlamentarna monarhija, ali zapravo sultan ima veće zakonodavne i izvršne vlasti pa Brunej možemo zvati apsolutističkom monarhijom. Najvažnije gospodarske aktivnosti su proizvodnja nafte i plina.

General Haji Sir Hassan al-Bolkiah Mu’izzaddin Waddaulah, ili skraćeno Hassanal Bolkiah je sadašnji sultan od Bruneja i jedan od najbogatijih ljudi svijeta. Njegov brat Pengiran Digadong Sahibul Mal Pengiran Muda Jefri Bolkiah ibni Al-Marhum Sultan Haji Omar Ali Saifuddien Sa’adul Khairi Waddien (skraćeno Jefri Bolkiah) je ujedno jedan od najrastrošnijih ljudi svijeta. Uspio je spiskati svega 15 milijardi dolara. Posjedovao je 250 kompanija, sedam hotela i 150 nekretnina u 12 zemalja, osam zrakoplova, među kojima Boeing 747 i helikopter, pet brodova i jahtu, 2300 automobila marke Ferrari, Bentley i Rolls-Royce, sve rađene po narudžbi, itd. Na kraju, najmlađi brat Mohamed je uspio stati ovom rasipništvu na kraj, te je princu oduzeta imovina i ostao je na 20.000 dolara mjesečne rente koliko mu doživotno pripada kao članu kraljevske obitelji.

Bandar Seri Begawan je glavni grad ove male državice. Centar grada krasi džamija Sultan Omar Ali Saifuddin, sagrađena 1958. godine u čast 28. sultana od Bruneja, čije ime nosi. Odmah pored te prekrasne monumentalne građevine nalazi se potpuna suprotnost, najveće plutajuće selo na svijetu, Kampong Ayer. U njemu živi skoro 40 tisuća ljudi što čini otprilike 10 posto populacije te države. To je u biti hrpa od 42 spojena sela i koji neki zovu Venecijom istoka, što nije niti ni približno točno. U blizini džamije, u samom centru grada nalazi se i muzej Royal Regalia, u kojem su izloženi darovi koje je Sultan primio od svjetskih državnika, kao i vozilo u kojem se Sultan vozio ulicama ovoga grada prilikom svoje krunidbe.

Za razliku od obližnjih muslimanskih zemalja poput Indonezije i Malezije, ovdje nije moguće ispiti pivo, niti ikakvo alkoholno piće, jer je alkohol zabranjen. Ulice su izrazito čiste, vozni park je daleko bolji od ostatka Bornea, ali su i cijene osjetno veće. Sve u svemu, Brunej je svakako vrijedan jednodnevnog posjeta.

Singapur – Lavlji grad

Nakon višetjednog vrzmanja po otoku Borneu, ponajviše malezijskom dijelu otoka i mikrodržave Brunej, stigli smo u Singapur. Izlaskom iz aviona skužio sam da će idućih par dana biti jako ljepljivo i znojno. Podosta sam putovao po jugoistočnoj Aziji, ali ovakvu sparinu, ovakvo znojenje, nigdje nisam osjetio. To nas je pratilo tijekom cijelog boravka u Singapuru ili, u prijevodu s malajskog jezika, ‘Lavljem gradu’.

Od aerodroma do hostela vozili smo se podzemnom željeznicom zvanom SMRT (skraćenica od Singapore Mass Rapid Transport). Ulaskom u SMRT ugledao sam znak što je zabranjeno u podzemnoj. Pušenje, iće i piće, zapaljive tekućine. I durian, kralj voća. Kralj smrada. Nasmijalo me je to. Ulaskom u grad, odmah se vidjelo da smo došli u jednu od najrazvijenijih država svijeta. Ulice, podzemna, prometni znakovi i oznake na engleskom jeziku, sve je izgledalo kao da se šećem nekim američkim velegradom. S tom razlikom da je bila enormna sparina.

Najprometnija luka na svijetu

Bogatsvo Singapura temelji se na trgovini i lučkim djelatnostima, a tamošnja luka je najprometnija luka na svijetu. Singapur se najviše razvio zahvaljujući uvozu jeftinih sirovina i izvozu gotovih industrijskih proizvoda. Značajniji izvori prihoda su bankarstvo i turizam. Smatra se azijskim tigrom (tigrovima se nazivaju male azijske države koje su se vrlo brzo razvile).

To je otočna država smještena južno od Malajskog poluotoka, sastoji se od 63 otoka. Između Malajskog poluotoka i Singapura je uski morski prolaz koji se zove Johorski prolaz preko kojeg vodi most. Zbog svog strateškog položaja zovu ga i Azijskim Gibraltarom. Nalazi se na krajnjem jugu Malajskog poluotoka na ulazu u Malajski prolaz (morski prolaz između Malajskog poluotoka i Sumatre). To je najvažniji morski prolaz koji spaja Tihi i Indijski ocean i preko njega prolazi većina brodova koji plove između istočne i južne Azije. Većina tih brodova staje u Singapuru, zbog čega se on i razvio u značajnu luku.

Singapur se nalazi u zoni tropske kišne šume koja je na otoku najvećim dijelom iskrčena. Ta šuma prekriva četvrtinu države i većinom je zaštićena kao posebni rezervat. Kombinacija tropske kišne šume i betona, te položaja skoro na samom ekvatoru je rezultiralo enormnom vlažnošću i sparinom. Jesam li spomenuo da je bilo jako sparno i znojno?!

Zbog tog svog strateškog položaja imao je i burnu povijest, i mijenjao je vlasnike. Od 7. do 13. stoljeća bio je dio države Srivijaya, koja je obuhvaćala Malajski poluotok i otok Sumatru. Tada je na prostoru današnjeg Singapura bio grad Temasek, koji je zbog svog strateškog položaja bio značajno trgovačko središte. Između 14. i 19. stoljeća bio je dio Sultanata Johor. U 17. stoljeću razoren je u malajsko-portugalskom ratu, dok su u 18. stoljeću taj prostor kontrolirali Nizozemci, a na otoku Singapuru je bilo ribarsko naselje.

Singlish – jedinstveni singapurski slang

Moderni Singapur utemeljio je 1819. godine Thomas Stamford Raffles iz britanske istočnoindijske kompanije, koji je uočio njegov strateški dobar položaj. Singapur je kasnije postao britanskom krunskom kolonijom i razvio se kao značajan lučki i trgovački centar. 1869. je u gradu živjelo 100.000 stanovnika raznih nacionalnosti (Malajci, Kinezi, Indijci i Englezi).

Tijekom Drugog svjetskog rata Japanci su zauzeli Malajski poluotok, a uspjeli su poraziti i Britance te osvojiti i Singapur. To se smatra najvećim britanskim porazom u Drugom svjetskom ratu. Predajom Japanaca 1945. Britanci su vratili Singapur u svoje ruke. 1959. je stekao samoupravu pod britanskom krunom, dok su 1963. proglasili potpunu samostalnost i udružili se u Federaciju Maleziju. Kako stanovnici Singapura nisu bili zadovoljni tom Federacijom, 1965. su proglasili nezavisnost.

Zbog svih tih povijesnih razloga i ne čudi da imaju više etničkih skupina (najveće su Kinezi, Malajci i Indijci), koje govore raznim jezicima, te štuju razne religije. Singapur, stoga, ima četiri službena jezika: engleski, malajski, mandarinski i tamilski. Engleski jezik je službeni jezik administracije i trgovine, a malajski je nacionalni jezik. Mandarinskim (kineskim) jezikom koristi se najveći broj stanovnika (oko trećine). Karakterističan lokalni dijalekt je Singlish, spoj leksičkih i gramatičkih formi kineskog, engleskog, malajskog i indijskog jezika. Singlish se koristi na ulicama kao govorni jezik, međutim u zadnje vrijeme sve se više koristi i na javnim mjestima. Singlish je jedinstveni singapurski slang, u kojem engleski jezik slijedi kinesku gramatiku i kojeg se slobodno nadopunjava riječima lokalnih kineskih, malajskih i indijskih dijalekata. To je jezik mladih, ulični slang, često krcat prostim riječima uzetih iz gotovo svih jezika jugoistočne Azije.

Ustav po feng shuiu

Nakon enormnih cijena piva u muslimanskom dijelu jugoistočne Azije, očekivali smo da će ovdje cijene biti nešto blaže. I bogme smo se prevarili. Cijena pinte piva varira od 50 do 80 kuna, dok pivo u trgovini varira od 25-35 kuna. Nikako na zelenu granu, iz skupog u najskuplje.

Šetnjom kroz grad prolazimo kroz šumu nebodera. Ovo je jedno od najgušće naseljenih mjesta na svijetu. Osim nebodera, ima nekoliko fenomenalnih parkova, zoološki vrt, vrt ptica te botanički vrt. Uz to sve je i vrlo čist grad, a postoje i mnoge kazne, od novčanih do odgojnih, za kršenje propisa vezanih uz čistoću. Na primjer, kažnjava se osoba koja u javnom zahodu ne pusti vodu ili baci žvakaću gumu na cesti ili bilo kojoj javnoj površini. Oni se time ponose i mnogi suveniri poput magneta prikazuju te znakove zabrane.
Jedna od znamenitosti Singapura je Cesta Voćnjaka (eng. Orchard Road). Ime je dobila po tome što su u 19. stoljeću tu bile plantaže muškatnih oraščića, papra i voća. Danas je to više od dva kilometra duga ulica, te centar zabave i shoppinga ovog dijela svijeta. Trgovački centar na trgovačkom centru, gdje se može kupiti sve, ‘od igle do lokomotive’.

Merlion, čije ime dolazi od imenica more i lav, je maskota grada. Merlion je mitsko biće s glavom lava i tijelom ribe. Kip Merliona dizajnirao je Fraser Burnner za singapursku turističku zajednicu prema povijesnim crtežima singapurskih mornara iz 13. stoljeća. Od 1964. kip Merlion službeni je logo Singapura.

Još jedna zanimljivost Singapura jest da su Singapur i Južna Koreja jedine države na svijetu u kojima se dijelovi Ustava baziraju na tradicionalnom kineskom vjerovanju, feng shuiu. Feng shui (vjetar i voda) kinesko je vjerovanje koje usklađuje ravnotežu između čovjeka i prirode, te daruje čovjeku prosperitet i zdravlje.

Indonezija – najveća otočna država na svijetu

Nakon nekoliko ljepljivih i vrućih dana u Singapuru, uputili smo se u najveću otočnu državu na svijetu, Indoneziju. Indonezija zauzima veći dio Malajskog arhipelaga, najvećeg svjetskog arhipelaga. Teritorij Indonezije sastoji se od oko 17.508 otoka od kojih je oko 6.000 naseljenih. Među najvećima su, uz već posjećeni Borneo, još i Java (na kojoj živi više od polovice ukupnog stanovništva), Sumatra i Sulawesi. Otok Bali, iako se ne ubraja u najveće, poznat je kao najveće indonezijsko turističko odredište. U neimaštini vremena izabrali smo dva otoka, Javu i Bali. Javu, zato što je ona srce i duša Indonezije, a Bali jer je drugačiji od ostalih, jedini otok u Indoneziji gdje ne prevladava Islam.

Indonezija je četvrta država svijeta po broju stanovnika (nakon Kine, Indije i Sjedinjenih Američkih Država). Nalazi se na granici nekoliko litosfernih ploča (euroazijske, australoindijske, tihooceanske i više manjih ploča), te kroz nju prolaze ogromni rasjedi. Zbog toga je prostor Indonezije jedno od najtrusnijih područja na svijetu s mnogo vulkana (preko 150 aktivnih vulkana) i čestim potresima. Otoci su većinom planinski i većinom su vulkanskog porijekla. Vulkani su među najaktivnijima na svijetu. Sjetite se opasnog tsunamija koji je poharao ovo područje 2004. godine, kad je poginulo četvrt milijuna ljudi.
Prvo smo se uputili u Jakartu, glavni grad Indonezije. Taj desetmilijunski grad je glavni i najveći grad Indonezije. Grad se nalazi na sjeverozapadnom dijelu otoka Jave. Grad je ogroman, drugi je najveći ‘traffic-jam’ na svijetu (Sao Paolo je prvi), vožnje taksijem su beskonačne. Nikad doć’. Sjedneš u taksi i stojiš u beskonačnim redovima. Jedini razlog zašto smo ovdje došli je da obavimo neku ‘papirologiju’ u našoj ambasadi. I jedina svijetla točka je bilo upoznavanje dragih nam ljudi. S Ivom, zaposlenicom u našoj ambasadi, i Mirom, njenim dečkom i “kraljem noćnog života Jakarte” (kako ga je prozvao moj dragi prijatelj Shale), proveli smo nekoliko lijepih dana u druženju i ćaskanju o životu u Indoneziji. Kako smo svi bili pomalo boležljivi, a i bili smo kratko u Jakarti, Miro nije uspio opravdati naziv kralja noćnog života. Bude drugi put. I jedino što me je zadivilo je Monas, 137 metara visok falusoidni nacionalni monument, izgrađen u vrijeme predsjednika Sukarna. On simbolizira borbu za nezavisnost zemlje. U njegovom vrhu oblika plamena nalazi se više od 14 tona bronce presvučeno sa 35 kg zlata.

Yogya i miris Azije u zraku

Iduća destinacija je Yogyakarta, skraćeno Yogya (čita se Džogdža). Ako je Jakarta industrijsko središte Indonezije, onda je Yogya kulturno. Taj grad je daleko manji od Jakarte, nema visokih građevina i osjeća se pravi miris Azije u zraku. Definitivno pun pogodak što smo ovdje. Šteta što nismo ostavili više od dva dana za posjet ovom gradu. Obožavam walk-distance gradove u kojima mi nije potreban javni prijevoz da pogledam što me zanima. Djeca trče ulicama i parkovima, u parku ispred Sultanove palače su dizali u zrak valjda najvećeg zmaja kojeg sam vidio u životu. U restoranu blizu našeg smještaja smo upoznali Satriu, lokalnog dečka i konobara, koji nam je pričao o Yogyi, naučio nas desetke riječi na Bahasi, kao i neka osnovna gramatička pravila. Satria je stvarno neobičan mladić, kršćanin (što je ovdje rijetkost), sluša country religijskog prizvuka. Satria je definitivno lik kojeg ću pokušat barem još jedanput posjetiti.

U blizini Yogye nalaze se dva poznata hrama, jedan hinduistički i jedan budistički. Prambanan je najveći hinduistički hramski kompleks u Indoneziji. Nalazi se oko 18 km istočno od Yogye. Sagrađen je oko 850. godine, ali se ne zna točno za čije vladavine. Neki izvori kažu da u vrijeme vladavine Rakai Pikatana, kralja druge dinastije Mataram, a neki drugi u vrijeme Balitung Maha Sambua, kralja dinastije Sanjaya. Ubrzo nakon što je dovršen, hram je napušten i počeo je propadati. Kompleks je jedno od najvećih hinduističkih hramova u jugoistočnoj Aziji. Uvršten je 1991. na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji. Osobitost im je visoka i šiljasta gradnja, koja je jedna od odlika hinduističkih hramova, kao i strog raspored brojnih pojedinačnih svetišta oko 47 m visoke središnje građevine. Cijeli kompleks sastoji se od osam glavnih hramova, kao i više od 250 pojedinačnih, manjih hramova koji okružuju glavne. Tri najveća hrama, nazvana Trisakti (“tri sveta mjesta”), posvećena su bogovima Šivi, bogu-razaraču, Višni, bogu-čuvaru i Brahmi, bogu-stvoritelju. To odgovara hinduističkom božanskom trojstvu koje se nalazi u mnogim hinduističkim svetištima.

Borobudur je pak najveći je budistički hramski kompleks u Jugoistočnoj Aziji. Ova velika piramida nalazi se oko 40 km sjeverozapadno od Yogye. Piramida je građena nešto prije Borobudura, vjerojatno između 750. i 850. za vrijeme vladavine dinastije Sailendra. Stoljećima je bila prekrivena vulkanskim pepelom dok je Europljani nisu otkopali. U razdoblju između 1973. i 1984., u okviru velikog programa obnove, veliki dio kompleksa ponovo je zasjao u punoj mjeri. UNESCO mu je također 1991. dodijelio status objekta svjetske kulturne baštine. Na kvadratnoj osnovici čije strane su duge 123 m uzdiže se ukupno devet katova. Na zidovima prvih četiriju stepenastih terasa nalazi se reljef čija je ukupna dužina veća od 5 km te prikazuje Budin život i djelovanje. Iznad ovih, uzdižu se sljedeće tri koncentrično sagrađene terase s ukupno 72 stupe od kojih glavna ima promjer 11 metara. U svakoj stupi nalazi se po jedan Buda koji sjedi.

Značenje imena ‘Borobudur’ nije jasno. Ime čine dvije riječi. Jedna je bara i ima korijen u riječi vihara što je naziv kompleksa jednog ili više hramova i samostana ili spavaonica. Druga riječ, budur dolazi iz balijskog i znači ‘iznad’. Prema tome Borobudur bi značilo kompleks hramova i samostana ili spavaonica, koji su smješteni na brežuljku, mjestu izdignutom od okolnog terena.

Iduća destinacija je otok Bali, ali o njemu ćemo u idućem broju Hostelera. Do čitanja!

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Tajland & Kambodža – Od civilizacijskog trona do bespuća problema

Nakon nekoliko zadnjih godišnjih odmora provedenih na američkom kontinentu te skupih avio karata, odlučio sam se na recesijsko putovanje, u jedno od najjeftinijih dijelova svijeta. Azija. Nakon kratkog premišljanja i proučavanja cijena karata, odluka je pala na jugoistočnu Aziju, za let u Bangkok. Tajland me nije previše zanimao, već sam odlučio da je Bangkok samo tranzitna stanica za moje proučavanje Kambodže, Vijetnama i Laosa. Kambodža ponajprije zbog najvećeg religijskog kompleksa na svijetu, Angkor Wata. Laos zbog priča o Luang Prabangu, gradu smještenom u džungli, prepunom budističkih hramova i redovnika po ulicama.

Bangkok – Grad anđela

Nakon sedam sati čekanja u Istanbulu i dvanaest sati provedenih u avionu, napokon stižemo u Bangkok, prijestolnicu Kraljevine Tajland. Grad je to od kojih desetak milijuna ljudi, u kojem visoke stakleno-betonske građevine stoje tik uz stare budističke hramove, koji nikad ne spava, u kojem vlada najnepredvidljiviji promet, čije ulice miriše na tek spremljenu hranu na štandovima i ispušne plinove gomile automobila… Pravo mu je ime Krung Thep, što na jeziku Thai znači Grad anđela. Puno ime grada je Krung Thep Mahanakorn Amornrattanakosin Mahinthara Mahadhilokphob Nopparatratjathani Burirom Udomratjanivet Mahasathan Amornpimarn Auwatharnsathit Sakaraya Vishnukarmprasit, što doslovno prevedeno znači: Plemeniti grad anđela, najizvrsnija riznica božanskih dragulja, čuvena zemlja neosvojiva, otmjeno i istaknuto kraljevstvo, otmjena kraljevska prijestolnica sa devet plemenitih dragulja, najuzvišenije prebivalište kraljevsko i velika palača, božansko utočište i stanište reinkarniranih duhova. Takvo ime Bangkok je uvrstilo u Guinnesovu knjigu rekorda kao najduže zabilježeno ime grada na ovoj ‘lopti šarenoj’.

Bangkok je relativno mlad grad, njegovo se porijeklo kronološki može pratiti tek unazad dva stoljeća. No, kulturno se naslijeđe proteže sve do osnivanja monarhije u XIII. stoljeću pa i dalje od toga, u drevni mistični svijet rituala i mitova, koji je i danas itekako prisutan i prividno skriven ispod površine svakodnevne rutine. Prilikom osnivanja grada, a kasnije tijekom razvijanja i proširivanja, nije postojao urbanistički plan koji je nalagao određeni raspored i položaj ulica i građevina. Iz tog je razloga nemoguće odrediti centralni dio grada, ili uopće izvršiti podjelu na kvartove ili zone, uobičajenu u svim svjetskim metropolama. Svaki dio grada može se smatrati centrom, ali čak i gradom za sebe.

Noćni ‘špeceraj’

Smještam se u backpackerskoj meki Bangkoka, ulici Khao San, u malom hostelu kojeg sam našao preko Hostelworlda, što je ujedno i bio promašaj. Platio sam skuplje nego što je izvješena cijena na recepciji (300 baht vs. 250 baht). Očito je Internet cijena veća. Kada sam produžio sobu za još jednu noć, platio sam 250 bahta. Nakon popodnevnog prilagođavanja na lokalna piva kao Singha ili Chang i lokalnu hranu kao Pad Thai Chicken (lokalno jelo koje spravljaju na štandovima i mješavina je istočnjačkih špageta, jaja, povrća i piletine), odlučio sam večer provesti u Patpongu. Tamo je night market, tržnica koja radi do kasno u noć i gdje se mogu kupiti kopije svakojake robe, kao torbica Louis Vuitton, upaljača Zippo, itd. Okolne ulice su ispunjene striptiz barovima, a po ulicama se šeta nemali broj postarijih whitetrashera, koji za male novce vode pod ruku jednu do dvije lokalne djevojke.

Sutradan sam odlučio pogledati nekoliko najbitnijih stvari u Bangkoku, hramove Wat Arun, Wat Pho, Wat Phra Kaew te Kraljevsku palaču. Wat je inače lokalna riječ za hram. Nakon što sam se morao vratiti u hostel po dugu odjeću, jer je u Wat Phra Kaew i Kraljevsku palaču nisam mogao ući u trifrtaljkama. Obavezna je duga odjeća, koja pokriva noge do gležnjeva te barem kratka majica koja pokriva ramena. Religija naroda Thai je budizam, ali se susreću i neki elementi hinduizma.

Duhovna ljubav naroda Thai

Najpoznatiji i najposjećeniji hram u Bangkoku je Wat Phra Kaew, hram poznat po smaragdno-zelenoj statui Bude. Izgradnja ovog kompleksa potpuno nedosljedne i nepravilne arhitektonske forme, započela je 1782. godine, iste godine kada je osnovan i sam grad. Ovaj je hram podignut neposredno uz Kraljevsku palaču, kako bi simbolično povezao duhovnu ljubav i privrženost naroda Thai prema ovome, u to vrijeme, sjedištu svjetovne vlasti. Smaragdna statua Bude, po kojoj je hram i dobio ime, najposjećenija je u cijelome hramu. Priča iza koje se krije istina o porijeklu statue najbolji je primjer sklonosti naroda Thai ka održavanju tradicije tajanstvenih i skrivenih čuda. Po jednoj od mnogobrojnih verzija priče, udar groma je rascjepio mali hram na sjeveru Tajlanda 1434. godine, otkrivši tako Budin kip prekriven slojevima gipsa. Kasnije, prilikom prenošenja, gipsani se omotač oštetio, te je iz neuglednog oklopa, poput bisernog zrna u školjki, zablistao smaragdnom bojom obojan kip Bude. Taj je kip prenesen u Wat Phra Kaew, da služi kao ukras ovog, najsvetijeg među hramovima.

Meni je najdraži bio Wat Arun, čiji naziv znači ‘hram jutarnje rumeni’ ili ‘hram zore’. Nalazi se na drugoj obali rijeke Chao Phraya, a u obliku je pagode visoke 79m, ukrašene mozaicima rukom islikanog kineskog porculana. Glavna pagoda Phra Pang sa četiri je strane okružena manjim pagodama, na kojima su kao čuvari postavljene statue boga vjetrova. Odgledavši zalazak sunca nad gradom, zaputio sam se u večernji izlazak u obliku ispijanja piva i jedenja lokalnih specijaliteta.

Imaginarni graničari

Nakon još jedne neprospavane noći, jer sam svojom greškom uzeo sobu u ulici Khao San, a lijepo je pisalo u komentarima na Hostelworldu da je ulica malo noisy, i da živi do ranih jutarnjih sati, odlazim na autobusni kolodvor uhvatiti bus za Aranyaprathet, malo mjesto uz granicu sa Kambodžom. Nakon što sam uhvatio tuk-tuk za granicu, vozač nas odvozi u ured gdje kao moramo izvaditi vize. Prvo mi je bilo čudno da nitko nije uniformiran i da nas traže ekstra novac za vađenje vize. Odbijam išta platiti i tražim od vozača tuk-tuka da me odveze na samu granicu. Objašnjavaju mi da neću moć prijeć granicu bez vize, ali sam bio ustrajan u svom naumu i nisam se dao smesti. Na granici me čekalo još nekoliko napornih likova, koji mi žele pomoći prijeći granicu. Kad sam shvatio da od objašnjavanja nema ništa, počeo sam ignorirati sve oko sebe i lagano ljut i živčan prelazim granicu, dolazim do kambodžanskog ureda za imigraciju, gdje od uniformiranih osoba za dvadeset baksa dobivam vizu u roku tri minute. Uf, napokon sam ušao u Kambodžu. Ali, tome nije kraj. Kako sada do Siem Reapa? Lokalci ovdje, kao i u Bangkoku, kada vide ljude s prtljagom, postaju jako naporni. Odmah nude usluge prijevoza, usluge smještaja i stvarno pretjeruju u tome. Čim se riješim prtljage i šećem po gradu, nitko me ništa ne pita.

Angkor Wat

Napokon hvatamo taxi i nakon dvosatne vožnje dolazimo u Siem Reap. Siem Reap na jeziku Kmera znači Sijamski poraz (Sijam je stari naziv za Tajlanđane) i odnosi se na pobjedu Kmera nad Tajlandskom kraljevinom u 17. stoljeću. Siem Reap je najpoznatiji po Ankgor Watu, a sam grad je glavna turistička baza za posjetu hramu.

Gastronomska ponuda u Siem Reapu je prilično široka. U jednom restoranu nailazimo na zmije, žabe, krokodile i klokane na roštilju. Također su posluživali Angkor Extra Stout, jedno od najboljih piva koje sam popio na ovom putu i koje svakako preporučam isprobati. U gradu nas je zaustavila cura, koja dugo nije čula naš jezik. Ines, inače porijeklom iz Sarajeva, već duže vrijeme radi za nevladinu organizaciju u Kambodži i zadnje vrijeme živi u Siem Reapu. U ugodno provedenoj večeri smo je dobrano ispitali o tome što pogledati te gdje i kako lutati ovim krajem svijeta. Ovim putem joj se jako zahvaljujem na pomoći. 😉

Angkor Wat je najvažniji i najveći hramski kompleks u Kambodži. U njegovoj bližoj okolici do danas otkriveno je više od tisuću hramova. Najvećim dijelom je sagrađen u vremenu od 1113. do 1150. godine, za vrijeme vladavine kmerskog kralja Surjawarmana II. i najveća je vjerska građevina na svijetu. Sama riječ Angkor znači grad, dok riječ Wat, kako smo već spomenuli, na jezicima Kmera i Tajlanđana znači hram.

U 11. stoljeću kralj Jasowarman gradi brojne sisteme navodnjavanja i umjetnih jezera, što je omogućilo seljacima uzgoj i do tri žetve riže godišnje. Ovako uspješna poljoprivreda rezultirala je viškom hrane i donijela carstvu Kmera veliko bogatstvo. Tako je zemlja postala uz Kinu najvažnija azijska sila, a Kmeri su mogli graditi velike gradove i ogromne hramske komplekse.

Jedan vladar, jedan hram

Vladari Kmera smatrali su se božanskim vladarima. Svaki kralj gradio je vlastiti hram, posvećen jednom božanstvu. Time je kralj svojim hramom bio istovremeno utjelovljenje određenog boga, s kojim se nakon smrti trebao sjediniti. Ovaj hinduistički običaj utjecao je na kralja Surjawarmana II. koji je vjerovao da će se nakon smrti sjediniti s bogom Višnuom te je okrunio svoje vjerovanje gradnjom hramskog kompleksa Angkor Wata kao svoj dinastički hram i grobnicu. Angkor Wat je počeo propadati već u 13. stoljeću zbog prelaska Kmera na budizam, čime je princip božanskih vladara prestao postojati. Brojni radnici odbili su robovski rad za svoje vladare i sistemi za navodnjavanje kao i građevine prepuštene su laganom propadanju. Nastala su oštećenja kao posljedice vremenskih uvjeta, bujnog rasta okolne prašume, ali i ljudskih razaranja.

Kompleks Angkor Wata premrežen je kanalima koji su između ostalog služili radnicima za prijevoz ogromnih kamenih blokova. Uže područje Angkor Wata okruženo je vodenim opkopom širokim 200 m i dugim 6 km koji simbolizira praocean. On se, zajedno s brojnim hramskim kompleksima, uklapa u simboličku sliku svemira. Sam hram je odraz kmerske kozmologije. Na vrhu terasa koje se penju i smanjuju nalazi se pet tornjeva, oblikovanih kao lotosovi cvjetovi, koji simboliziraju planinu Mehru, dom bogova. Do središnjeg tornja, koji je visok 66 metara, dolazi se izvanredno strmim kamenim stubama. Središnji toranj simbolizira raj, dok podnožje hrama simbolizira pakao.

Čarobni izlazak sunca

Za razgledavanje Angkor Wata potrošili smo cijeli jedan dan, jer je preogroman i prelijep. Isplati se uzeti vodiča na ulazu, koji nas je za nekoliko dolara napojnice provezao kroz hram i objasnio neke detalje, kao Apsare, nebeske plesačice, koje krase skoro sve zidove u hramu. Drugi dan smo se probudili u četiri ujutro, da pogledamo izlazak sunca ispred Angkor Wata. To je bio jedan od najljepših trenukata u mom životu. Ostatak dana smo razgledavali drugi kompleks u blizini – Angkor Thom. Angkor Thom na jeziku Kmera znači ‘veliki grad’. Za razliku od Angkor Wata koji je bio hram, Angkor Thom je bio grad u kojem su tadašnji Kmeri živjeli. Prostire se na površini otprilike pet puta većoj nego Ankgor Wat.

Meni osobno, najljepši dio Angkor Thoma je hram Bayon. Izdaleka hram izgleda kao bezlična hrpa kamenja, ali penjanjem na galeriju središnjeg hrama, dojam se mijenja. Nalazim se okružen velikim licima. Hram se sastoji od 54 tornja, a na svakom tornju se nalaze četiri lica Avalokiteshvare, Bude Beskrajnog Suosjećanja. Hram Bayon je dao sagraditi kralj Jayavarman VII., koji je hinduizam zamijenio budizmom i koji je također tražio povezanost s božanskim pa je bio model za Budine glave (za razliku od Surjawarmana II., koji je bio portretiran kao Višnu).

Angkor Wat je i dan danas najznačajniji simbol Kambodže i nalazi se na zastavi, kao i na novčanici od 500 riela. I u vrijeme Crvenih Kmera, zlatna silueta hrama bila je dio kambodžanske zastave.

Tonle Sap – čudesan prirodni fenomen

U blizini Siem Reapa, 20 kilometara južno, nalazi se jezero Tonle Sap (na jeziku Kmera – Veliko jezero). To je najveće jezero u jugoistočnoj Aziji i čudesan je prirodni fenomen jer osigurava ribu i vodu za navodnjavanje za pola populacije Kambodže. Na sjeveru tog jezera se nalazi plutajuće selo Chong Khneas, koje smo odlučili posjetiti. Selo se prostire na blizu dvije stotine brodova i brodica, ima svoju školu, upravu, trgovine.

Iduća destinacija je glavni grad Kambodže, Phnom Penh. Na jeziku Kmera, njegovo značenje je brdo Penh, a nalazi se na obalama rijeke Mekong. Phnom Penh je bio nacionalni glavni grad još otkad su Francuzi kolonizirali Kambodžu i narastao je u centar državnih ekonomskih aktivnosti.

U gradu živi malo više od milijun ljudi. Nalazimo najjeftinije sobe na proputovanju, otprilike dva dolara po glavi. :) Skoro svaki restoran i prenoćište u backpackerskom dijelu grada, u blizini jezera Boeng Kak, ima besplatan bežični Internet. Lokalna valuta je riel, ali sva mjesta primaju i vraćaju dolare. Američke. Čak i bankomati isplaćuju dolare. Lokalna valuta služi za stvari koje koštaju manje od dolara, jer cente ne primaju.

Htjeli smo posjetiti top odredište u gradu, Kraljevsku palaču i Srebrnu pagodu, ali su bili zatvoreni kad smo bili u gradu. Posjetili smo Nacionalni muzej, tradicionalnog izgleda i prekrasne arhitekture. Iduća destinacija koju smo posjetili je zloglasni S-21. S-21 je prvotno bila srednja škola Tuol Sleng, koju su Crveni Kmeri prenamjenili u zatvor i mučilište.

Pod cipelom Crvenih Kmera

Crveni Kmeri su bili izrazito okrutna komunistička organizacija koja je vladala Kambodžom od 1975. do 1979. godine. Vođa im je bio Pol Pot. Crveni Kmeri su tijekom svoje vladavine izvršili stravične zločine nad stanovnicima Kambodže pokušavajući ostvariti suludu agrarnu reformu i marksističku utopiju, pri čemu su pobili milijun i pol ljudi. Najpoznatiji zločini dogodili su se na poljima smrti. Za njihova režima, Kambodža je preimenovana u Kampućiju.

Proamerički general Lol Nol državnim udarom 1970. godine s vlasti svrgava princa Norodoma Sihanouka. Pet godina kasnije Crveni Kmeri, u koaliciji sa snagama odanim svrgnutom princu i uz potporu komunističke Kine, zbacuju s vlasti režim Lon Nola koji bježi u SAD. Snage Crvenih Kmera 17. travnja 1975. ulaze u kambodžansku prijestolnicu, a princ Sihanouk vraća se na vlast. Međutim princ uskoro uviđa kako njegovi saveznici nemaju ni najmanji interes obnoviti monahriju što javno obznanjuju 1976. kada smještaju princa u kućni pritvor, raspuštaju dotadašnju vladu, proglašavaju komunističku republiku. Nedugo potom, Pol Pot je imenovan premijerom Kambodže i odmah je započeo s radikalnim reformama. Ubijeni su političari i birokrati, a gradsko stanovništvo prisilno je iseljeno iz gradova te primorano na težak fizički rad u poljoprivrednim komunama tzv. poljima smrti. Kao rezultat prisilnog rada u neljudskim uvjetima mnogi su umrli od gladi, bolesti ili nasilne smrti, a gradovi su ostali bez stanovništva. Dekretom su ukinuti obrazovanje, vjera, privatno vlasništvo i obitelj, a služenje stranim jezicima je zabranjeno. Razlog ovakvim mjerama bilo je duboko uvjerenje Pol Pota da je komunizam nespojiv s industrijskom civilizacijom te je u skladu s tim pokušao deurbanizirati društvo i eliminirati sve oblike industrije.

Krajem 1978. godine Vijetnam napada Kambodžu s više od 100.000 vojnika. Obrana Crvenih Kmera ubrzo pada i vijetnamske su snage 7. siječnja 1979. godine ušle u napušteni Phnom Penh. Tada je Pol Pot pobjegao helikopterom u Tajland, a Crveni Kmeri bili su prisiljeni djelovati kao gerilska paravojna formacija sa bazama u neprohodnim dijelovima džungle u blizini granice sa Tajlandom. Građanski rat u Kambodži završen je 1991. godine mirovnim sporazumom temeljem kojeg su trebali biti održani demokratski izbori na kojima bi sudjelovali i Crveni Kmeri. Posljednji vođe Crvenih Kmera predali su se u prosincu 1999. godine i organizacija je tada prestala postojati. Dio vođa danas čeka suđenje zbog sudjelovanja u genocidu 1970-ih.

Računa se da je za četiri godine vlasti Crvenih Kmera, što zbog fizičkih likvidacija, što zbog posljedica gladi i bolesti, stradalo otprilike trećina stanovnika Kambodže.

Polje smrti

Zadnja destinacija koju smo pogledali u Kambodži je polje smrti u blizini sela Choeung Ek, nekih 15-ak kilometara južno od Phnom Penha. Tu se nalazi komemorativni stup ispunjen lubanjama stradalih u tom polju smrti. Najodvratnije što sam vidio je bilo stablo gdje su ubijali dojenčad i djecu, ponekad tako da su ih držali za noge i tresli njima o stabla kako im se poslije ne bi mogli osvetiti.

Kambodža, nekoć jedna od najjačih civilizacija na planeti, koja danas živi u bespuću svojih problema, me je definitivno ostavila bez daha.

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Jordan & Sirija – Bliski pogled na nemirni ‘istok’

Bliski istok. Na sam spomen tog imena svima padaju na pamet stalni ratni sukobi – Palestina, Golanska visoravan, pojas Gaze i sve loše što čovjek može vidjeti na vijestima. Odlučili smo istražiti to područje i vidjeti je li stvarno tome tako. Nakon nekoliko dana proučavanja odlučili smo se za Jordan i Siriju. Jordan ponajviše zbog Petre, antičkog grada Nabatejaca te pustinje Wadi Run, a Siriju zbog Damaska, najstarijeg u kontinuitetu nastanjenog grada na svijetu.

Jordan se službeno zove Hašemitska Kraljevina Jordan. Povijest Jordana nakon osamostaljenja obilježena je pokušajima balansiranja između strana u izraelsko-palestinskom sukobu. Iako je podržavao težnju Palestinaca za neovisnom državom, Jordan je pod vodstvom kralja Huseina (na vlasti od 1953. do 1999.) održavao dobre odnose i s državama Zapada, a 1994. potpisan je mirovni ugovor s Izraelom. U Jordanu živi blizu 2 milijuna palestinskih izbjeglica, koji uglavnom imaju jordansko državljanstvo.

Amman – grad kontrasta

Prva postaja na putu je Amman, glavni grad Jordana. Amman je drevna amonska prijestolnica, svojevremeno poznata kao Rabbath-Ammon. Bio je prepoznatljiv po tome što se prostirao na sedam brda kao i grad Rim. Danas je to grad prepun kontrasta, mješavina drevnog i modernog. Grad sa svojom populacijom vrvi u svoj svojoj orijentalnoj živosti. U njemu se nalazi rimski amfiteatar, tvrđava iz rimskog i bizantskog razdoblja, hram sagrađen u čast Herkulesa. U Ammanu se nismo dugo zadržavali, prespavali smo jednu noć kod Muhameda, stvarno zanimljivog čovjeka. Arapin u kasnim tridesetima, koji je živio desetak godina u Brazilu, bio tamo oženjen i nakon rastave se vratio u svoj rodni grad baviti se turizmom. Otvorio je mali hostel u centru grada te svojim gostima nudi razne turističke usluge. Dogovorili smo rent-a-brother na nekoliko dana, tj. iznajmili njegovog brata s autom da nas vozika po Jordanu. To nas je ispalo jeftinije od običnog rentanja automobila. Sredio nam je i aranžman u Wadi Rumu, šatoru u pustinji s hot-showerom. 😉 Muhamed nam je sređivao i pivo, jer ga je u Ammanu teško za naći. Ako ga i gdjegod ima, jako je skupo, kako je to uobičajeno u arapskom svijetu. Našeg domaćina, naučenog na latinoamerički način života, bilo nam je veselo gledati kako ispija pivo, ali poskrivečki, da ga nitko ne vidi. 😉

Pogled iz Mojsijeva kuta

Slijedeća postaja bio je Jerash, najveći starorimski grad izvan Italije, koji se nalazi na sjeveru Jordana. To je najbolje očuvan i najkompletniji grad nekadašnjeg Dekapolisa, gdje smo vidjeli ruševine hramova Artemide i Zeusa, Hadrijanov trijumfalni slavoluk te dugu popločanu kolonadu punu stupova i obeliska. U Jerashu su i dva jako dobro očuvana amfiteatra. Obilazak nam jasno dočarava sliku o moći koju je stari Rim imao u ovim krajevima.

Na putu prema Petri, starom gradu Nabatejaca, posjetili smo nekoliko arheoloških lokaliteta. Jedno od njih je Madaba, grad poznat po grčkoj pravoslavnoj crkvi sv. Jurja gdje se čuvaju mozaik karte Svete zemlje iz šestog stoljeća, kao i po mnogim bizantinskim mozaicima u arheološkom parku, Crkvi apostola i Muzeju Madabe. Južno od Madabe nalazi se i osamljeno brdo na udaru vjetra, s kojeg se prostire prekrasan pogled prema Jordanskoj dolini i Mrtvom moru, planina Nebo. To je najsvetije mjesto u Jordanu, odatle je Mojsije gledao prema Obećanoj zemlji te je ondje i sahranjen.

Plutanje po Mrtvom moru

Odlučili smo provesti nekoliko sati kupajući se u Mrtvom moru. Mrtvo more zapravo je slano jezero iz kojeg voda ne istječe i ujedno je najveća depresija na zemlji. Trenutno se površina jezera nalazi na 417 metara ispod razine mora i opada otprilike metar godišnje. Zbog neprekidnog oduzimanja vode iz rijeke Jordan za snabdijevanje Izraela i Jordana pitkom vodom, Mrtvom moru prijeti polagano isušivanje. Planovi za spašavanje Mrtvog mora predviđaju da ga se kanalom spoji s zaljevom Aqaba. S pripremama se već počelo. Dovedena voda mogla bi održavati stabilnu razinu jezera, a prirodni pad vode kroz kanal mogao bi se koristiti kao izvor energije.

Slanost jezera jako je visoka, otprilike 33 posto, što je desetak puta slanije od normalnog mora. Samo Asalsko jezero u istočnoj Africi ima viši udio soli od Mrtvog mora (cca. 35 posto). Iako se zove Mrtvo more, ono nije posve biološki mrtvo. No, život u njemu je ograničen samo na različite mikroorganizme, nekoliko vrsta bakterija te neke halofite, biljke koje podnose sol. Kupanje je bilo doživljaj. Plivanja u tako slanom moru baš i nema, jer se to prije zove plutanje. :) Svugdje stoje natpisi da je zabranjeno umakanje glave ili da se ne ulazi u vodu s najmanjom svježom ogrebotinom. To smo ubrzo i osjetili, jer nas je cijelo tijelo počelo lagano peckati od visoke koncetracije soli.

Zadnja postaja prije Petre je al-Karak, moćna utvrda koju su sagradili križari 1142. godine. Oni su u ovoj utvrdi odolijevali preko 100 godina, no ipak su ih na koncu svladali Arapi. Navečer dolazimo u Wadi Musu, malo mjesto pored Petre. Sutra nas čeka razgledavanje jednog od sedam svjetskih čuda.

Petra – grad u kamenu

Petru su osnovali nomadski Arapi, poznatiji kao Nabatejci, u trećem stoljeću prije Krista. Grad je urezan u crvene pješčane stjenovite litice. Jedini pristup gradu moguć je uskom brdskom stazom na sjeverozapadu ili kroz siq, stjenoviti klanac na istoku koji je dug oko 1,2 km. Stijene između kojih se provlači dosižu visinu od oko dvjesto metara, dok je na najužem mjestu širok samo dva metra. Duž jednog stjenovitog zida klanca uklesan je žlijeb pokriven kamenim pločama kojim su Nabatejci dovodili u Petru vodu iz jednog brdskog potoka. Siq je nekad bio prepun povorki deva natovarenih bogatsvom tog vremena: začinima i svilom iz Indije, bjelokosti iz Afrike, biserima iz Crvenog mora, kao i tamjanom s juga Arabije. Smola sa stabala tamjanove biljke bila je u cijelom antičkom svijetu vrlo cijenjena kao skupocjena žrtva bogovima, ali i kao lijek. Carine i posredovanje u trgovini donosili su Nabatejcima vrlo velike prihode.

Prolaskom kroz posljednji i najuži dio siqa, dolazimo do najpoznatije građevine u Petri, al-Khazneha, riznice uklesane u kamenu i ujedno najčešće slikane građevine u Petri. U sredini Petre nalazi se amfiteatar s 5000 mjesta, također uklesan u kamenu te hram koji su izgradili Rimljani dok su upravljali gradom. Prilikom klesanja amfiteatra otvoreni su prilazi nizu grobnica, koje su još ranije bile uklesane u stijene. Preko puta amfiteatra nalaze se grobovi u kraljevskoj stijeni tzv. kraljevski zid. Nakon otprilike pola sata pješačenja od centra Petre, uzbrdo, dolazimo do grobnice u stijeni zvane Ed-Deir. U prijevodu ovo ime znači samostan. Meni osobno, to je najljepša građevina u Petri. Teško je reći građevina jer ništa nije građeno, već je uklesavano u živu stijenu. Zbog njegovog jednostavnog, ali monumentalnog stila, Ed-Deir se smatra jednim od vrhunaca nabatejske kulture. Uz ovo najbitnije, sačuvano je oko 800 građevina i žrtvenika. Obilježeni su nabatejskim, grčko-helenističkim i rimskim utjecajima. Vrlo često se na samo jednom spomeniku mogu očitati stilski elementi sve tri kulture.

Kipovi postali mete

Rimljani su grad osvojili 106. godine poslije Krista i bili su prisiljeni u boju s Nabatejcima probijati se cijelom dužinom do kraja siqa. Nakon pobjede Rimljana, Petra postaje jedna od provincija Rimskog carstva i postepeno gubi na značenju. Zatim se događaju dva snažna potresa (363. i 551.), a kad Arapi 663. godine osvajaju to područje, zadnji stanovnici napuštaju Petru. Tada grad naseljavaju beduini, koji žive u napuštenim ruševinama i koji kipove rabe za vježbe gađanja u metu. Ovo uključuje i veliku urnu na vrhu riznice koju su beduini gađali u uvjerenju da ona sadrži izgubljeno blago kralja Solomona.

Od vremena križara pa sve do 1812. godine niti jedan Europljanin nije zakoračio u Petru. Do prije dvjesto godina još su samo pojedini znanstvenici po čuvenju naslućivali da bi negdje na Bliskom istoku mogao postojati jedan legendarni grad uklesan u stijenama. Ponovo ga je za Europljane otkrio Švicarac Johann Burckhardt putujući po Arabiji.

Najljepša pustinja

Nakon razgledavanja Petre, krenuli smo rent-a-brotherom za Wadi Rum, pustinjsku dolina na jugoistoku Jordana koja obiluje granitnim stijenama. Nastanjena je različitim kulturama još od prapovijesnih vremena, a danas je dom mnogim beduinskim plemenima koji svoje prihode najviše ubiru od turizma. Na Zapadu je Wadi Rum ponajviše poznat po tome što je britanski narednik Thomas Edward Lawrence, poznatiji kao Lawrence od Arabije, ovdje bazirao svoju vojsku za vrijeme arapskog revolta tijekom Prvog svjetskog rata. On ujedinjuje Arape u borbi protiv Turaka i pobjeđuje ih.

Wadi Rum je početkom osamdesetih postao vrlo popularna destinacija za penjače i planinare. Za vodiča uzimamo Jusufa, Muhamedovog prijatelja i poslovnog partnera, koji u Wadi Rumu radi kao vodič. Wadi Rum definitivno zaslužuje epitet najljepše pustinje koju sam posjetio. Crveni pijesak iz kojeg izviru visoke granitne stijene ostavljaju bez daha. Cijeli dan provodimo vozikajući se Jusufovom Toyotom koja grabi pijesak kao od šale, pješačenjem po dinama i penjanem po granitnim stijenama, dok nas Jusuf čeka u podnožju s toplim pustinjskim čajem i beduinskim obrokom. Navečer nas odvodi u bedunski šator s početka priče. Od hot-showera niti riječi, bili smo sretni da je šator imao barem dvije čitave stranice i da nas ne zapuhuje vjetar koji raznosi pijesak. :) Večer provodimo gledajući zvijezde i slušajući Jusufa kako pjeva beduinske pjesme svirajući na lutnji.

Detaljna carinska kontrola

Nakon tjedan dana istraživanja cijelog Jordana, vraćamo se u Amman. Pozdravljamo se sa starim prijateljem Muhamedom, koji nam sređuje jeftin prijevoz do Damaska, i idemo dalje na put. Vozimo se u relativno novoj Hyundai Sonati, ali okićenoj na arapski način. Perzijski tepihići na podu, tepihić na prednjoj armaturi, volančići oko retrovizora i dugmadi za ventilaciju. :)

Dolazimo do granice koja je prilično dobro uređena. Carinici nam putovnice provjeravaju nekoliko puta, svaki list dobro pregledavaju, da slučajno ne bi postojao neki izraelski pečat. Nakon Jordana koji je u mirnodopskom odnosu s Izraelom, ulazimo u Siriju, koja je na ratnoj nozi s Izraelom zbog okupacije Golanske visoravni od strane Izraelaca. Nakon obavljenih carinskih formalnosti, napokon ulazimo u državu službeno zvanu Sirijska Arapska Republika. Nakon višesatne vožnje i prilične gužve na putu, u kasnim noćnim satima stižemo u Damask.

Najstariji nastanjeni grad

Damask je glavni grad Sirije, a u gradu živi oko dva milijuna ljudi. Za Damask se tvrdi da je najstariji u kontinuitetu nastanjeni grad svijeta, mada se za istu titulu vatreno bori i Aleppo. Pisani tragovi govore da je Damask pod imenom Dimaška postojao u 15. stoljeću prije Krista. Bio je više puta pokoren od strane Izraelaca, Perzijanaca, Asiraca, Grka, Nabatejaca i Rimljana. Damask je u rimsko doba bio veoma važan grad i postao je rimska vojna baza u borbi protiv Perzijanaca. Kroz povijest u Damasku su se ispreplitale i razne religije. U Damasku je Savao (hebrejski Šaul) od Tarza prešao na kršćanstvo i postao apostol Pavao. Kao vjerni Židov, progonio je kršćane te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana. Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi: ”Savle, zašto me progoniš?” To iskustvo je na njega tako utjecalo da je prihvatio kršćanstvo, dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje. Posjetili smo i džamiju Umayyad, jednu od najvećih i nastarijih džamija na svijetu. Nalazi se u medini, starom dijelu grada koji je opasan zidinama. Da bismo ušli, moramo obući suknje, jer kratke hlače nisu dopuštene. Džamija u svojoj unutrašnjosti ima grobnicu u kojoj se tvrdi da se nalazi glava sv. Ivana Krstitelja, koji je poštovan i od muslimana i od kršćana. Glava je pronađena u iskopavanjima prilikom gradnje džamije.

Užitak u Jabri Houseu

U Damasku smo naišli na restoran Jabri House, odličan restoran u starom dijelu grada u kojem smo bili redoviti gosti. Preporučio nam ga je jedan stari Arapin koji je prodavao suvenire u blizini džamije. Prateći upute, uske, krivudave uličice medine Damaska vode nas do zagonetne drvene ograde s bakrenim arapskim natpisom. Ulazimo kroz mala vrata ispred kojih se, da bismo prošli, moramo sagnuti. Tada prolazimo kroz slabo osvjetljen hodničić, a onda – iznenađenje: dok se isprepliću arome pečenog mesa i arapskih začina, mediteranskog povrća i maslinovog ulja, prostire se pogled na veliko tradicionalno dvorište s dvije galerije i fontanom, nenametljivo ukrašeno arabeskama, ptičjim krletkama i raznim biljem. I dok se u nizu poprilično usko nabijenih stolova imućnije arapske obitelji druže uz doista odličnu hranu, svježe cijeđene sokove, čaj te obavezni dim nargile, umorni putnici nalaze utočište i okrjepu, zaboravljajući da izvan zidova koji ih okružuju postoji bučan i nervozan bliskoistočni velegrad. Naslijeđe nekadašnjih francuskih guvernera vidljivo je tek u odlično istreniranoj posluzi, a cijene nam omogućuju da se bez grižnje savjesti prepustimo višesatnom uživanju i kontemplaciji, baš kao u nekom gastronomskom wellness centru.

S predsjednikom na čaj

Na putu prema Palmyri stajemo u jednom malom odmaralištu u pustinji, zvanom Bagdad Cafe 66. Vlasnik, stari beduin, nudi nam čaj i pita nas odakle smo. Kada je čuo da smo iz Hrvatske, što je nas prilično začudilo jer dosad na putovanju nitko nije znao za Hrvatsku, odveo nas je u prostoriju pored i pokazao izvješenu hrvatsku zastavu te dvije slike obješene na zid. Na njima je on s predsjednikom Mesićem. Na naše opće oduševljenje shvaćamo zašto je tome tako. U blizini je Palmyra, gdje radi nekoliko stotina Hrvata za hrvatske tvrtke Ina i Crosco. Cijeli kraj zna za Hrvate, a predsjednik Mesić je u prolazu, pri posjeti hrvatskom kontingentu u Siriji, svratio na čaj.

Napokon stižemo u Palmyru, oazu s ruševinama antičkog grada. Grad Palmyra je osnovan u 3. stoljeću prije Krista i zarana izrasta u važno trgovačko-prometno čvorište na karavanskom putu od Sredozemlja do Eufrata. Razgledavamo ostatke antičkog grada: Decumanus, veliku kolonadu, Hadrijanov slavoluk, rimsko kazalište iz 1. stoljeća, Baalov rimski hram koji se smatra najznačajnijom vjerskom građevinom iz 1. stoljeća na cijelom Bliskom istoku. Prilikom razgledavanja antičkog grada, uočavamo na brdu iznad Palmyre utvrdu Qalat ibn Maan libanonskog princa Fahrudina II, koju smo također pregledali uzduž i poprijeko.

Križarska utvrda

Prije povratka kući svraćamo još u Crac des Chevaliers, jednu od najljepših i najbolje očuvanih križarskih utvrda iz srednjeg vijeka. Utvrda vitezova (doslovni prijevod) napravljena je u 11. stoljeću i skoro 200 godina je bila uporište križara. Glavni cilj utvrde je bio kontrola prolaza prema Sredozemlju. Osim toga, kontrolirali su i događanja u Siriji i eventualne pripreme muslimana za invaziju na križare. Tvrđava je osvojena 1271. godine i označava kraj križara na Bliskom istoku.

Zadnju večer spavamo u Hami, gradu na obalama rijeke Oront, u centralnoj Siriji. Hama predstavlja važno poljoprivredno središte Sirije. U samom gradu najveća su znamenitost 16 vodenica izgrađenih za navodnjavanje vrtova, a za koje se tvrdi da potječu od 1100. godine prije Krista. Iako su kroz povijest služile za navodnjavanje, danas služe isključivo kao turistička atrakcija. Hama je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bila jedno od uporišta Muslimanskog bratstva, islamističke organizacije koja se borila protiv svjetovnog sirijskog režima. U veljači 1982. u Hami je izbio ustanak. Njega je Rifaat al-Assad, predsjednikov brat, ugušio za tri dana na najbrutalniji mogući način – korištenjem artiljerije, avijacije, a po nekim izvorima, i bojnim otrovima. Računa se da je tada poginulo između 20.000 i 40.000 ljudi.

Sve u svemu, Bliski istok nas je oduševio, što prirodnim ljepotama, što antičkim kulturama, što širokogrudnim ljudima… Zasigurno ću opet otići u taj dio svijeta.

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Gvatemala – Zemlja vulkana i domovina najrazvijenije civilizacije Novoga svijeta

Zračna luka, avion, zračna luka, opet avion pa opet zračna luka, pa … dvadeset i nešto sati putovanja, da bi napokon stigli u Ciudad de Guatemala. U usporedbi s glavnom gvatemalskom zračnom lukom, Pleso je kao aerodrom Lučko. Ogromna i moderna zgradurina, podosta terminala, s vrlo ljubaznim osobljem. Nakon rješavanja carinskih formalnosti, na mom lošem španjolskom, hvatamo prvog taksista koji nas odbacuje u Guatefriends, hostel kojeg smo našli preko Hostelworlda.

Grci Novog svijeta

Zašto Gvatemala? Najbitniji razlog je španjolsko govorno područje. Nakon što u Peruu i Boliviji nisam znao beknuti ni riječi, odlučio sam upisati tečaj španjolskog jezika (¡Muchas gracias, profesora Dubravka!) pa sam spojio ugodno s korisnim i otišao u zemlju gdje većina stanovništva priča španjolski jezik. Iako je španjolski jezik službeni jezik Gvatemale, njime ne govori svo starosjedilačko stanovništvo niti je najčešće u upotrebi kao drugi jezik. Postoji 21 priznat različit mayanski jezik, naročito u seoskim područjima kao i nekoliko nemayanskih ameroindijanskih jezika, poput starosjedilačkih jezika Xincal i Garifuna, jezika iz porodice Arawakan, kojima se govori u području karipske obale. Sve u svemu, uz španjolski, još su 22 jezika priznata kao državni jezici.

Drugi razlog su bili vulkani. Gvatemala ih ima trideset i tri. Postoje četiri tipa vulkana: hawaiano, estromboliano, vulcaniano i peleano. U čitavoj srednjoj Americi, najčešći su vulkani tipa estromboliano, dok su u Gvatemali zastupljeni svi tipovi osim hawaiano.

Treći razlog je stara kultura Maya. Dok u Peruu obitavaju Inke, koje su svoje gradove i hramove gradili u visinama Anda, u ovom dijelu svijeta žive Maye, jedan od najciviliziranijih indijanskih naroda domorodačke Amerike, koji su svoje gradove gradili u džungli. Uz područje Gvatemale, Maye nastanjuju Yucatan u Meksiku te Honduras, Salvador i Belize. Neki ih zovu i Grci Novog svijeta, zahvaljujući visokim dostignućima u matematici, astronomiji (imali su kalendar kojega ni današnji ne nadmašuje), građevinarstvu, umjetnosti te su imali i svoje pismo. Zbog toga ih često smatramo najrazvijenijom civilizacijom Novoga svijeta. Mayanski narod danas broji otprilike dva milijuna duša.

Guate

Ciudad de Guatemala (službeno La Nueva Guatemala de la Asunción) glavni je grad ove srednjoameričke države. Prvo naselje na ovom području osnovale su Maye prije više od 2000 godina. Ruševine toga naselja i danas se nalaze u centru grada. Danas Guatemala ima oko tri milijuna stanovnika, a na nadmorskoj je visini od 1533 metara. Najveći je grad Gvatemale i cijele Srednje Amerike. Lokalci glavni grad zovu skraćeno Guate i odatle naziv našeg hostela s početka priče. Hostel vodi jedan američko-gvatemalski bračni par, vrlo su srdačni i voljni pomoći, pri nabavci prijevoza, organizaciji izleta…

Grad je standardno južnoamerički, prilično sličan Limi. Kažu da je opasan, makar mi nismo imali problema sa sigurnošću. Guate je podijeljen u zone te svaka zona u avenije i ulice. Ulice nemaju imena, veće se zovu 3a Calle (treća ulica) ili 2a Av (druga avenija). I to prilično pravilno, avenije idu u smjeru sjever-jug, dok ulice idu u smjeru istok-zapad. Uz tako pravilnu strukturu ulica karta nam uopće nije bila potrebna. U gradu se križa siromaštvo i bogatstvo. Uz visoki moderni neboder često zna stajati trošna zgrada. Zgrade u strogom centru su standardno kolonijalne. Na cesti srećemo stvarno šaren vozni park, od najnovijih BMW-a i Hummera sve do zaprežnih kola. Ono što me najviše dojmilo su chicken busevi. Većina gradskog, a pogotovo međugradskog prijevoza se odvija tim šareno obojanim busevima, koji su vrlo atraktivno ukrašeni raznim dekoracijama. To su u biti dekorirani stari školski autobusi uvezeni iz Sjedinjenih Američkih Država. Riječ chicken (engleska riječ za pile) opisuje namjenu tih autobusa. Odabrali smo taj oblik prijevoza za odlazak u Antiguu, našu drugu destinaciju u Gvatemali.

Vožnjom smo shvatili pravo značenje naziva autobusa. U njima se uz ljude može naići na razne, većinom pernate, životinje. Uz vozača, u svakom busu je i pomoćnik (ayudante), obično klinac od svojih 15-16 godina, koji doziva putnike, naplaćuje karte, stavlja i skida prtljagu na/s krova. U busu je jako tijesno, sjedala su mala i za noge nema mnogo mjesta – ipak je to školski bus namijenjen za djecu. Vožnja je ipak bila jako zabavna. Muzika svira, na skoro svakoj stanici u bus ulijeće neki lokalac koji prodaje razne čokoladice, vodu, sokove, te izlazi na sljedećoj stanici. Uletio je i neki propovjednik koji je na španjolskom pričao o Bogu, vjeri, itd. Jedini problem je što bus staje na svakoj stanici pa je vožnja od 45 km potrajala poprilično dugo.

Grad između vulkana

Antigua je pitoreksan gradić, duge povijesti, kolonijalne arhitekture, smješten između tri vulkana: Fuego (vatra), Aqua (voda) i Acatenango. Fuego je prilično aktivan te se skoro svakodnevno dimi iz njega. Vulkan Agua 1526. godine eruptirao je goleme količine vode, uništio grad i tako si zaradio ime. Iz bilo kojeg dijela grada, vidi se minimalno jedan vulkan. Antigua je bio kolonijalni glavni grad, sve do potreba 1776. godine, kada je to postao Ciudad de Guatemala. Grad se sporo obnavljao, ali je mnogo ostalo od tradicionalnog karaktera grada. Kamene ulice bez vozila, šarene kuće, raskošni vrtovi koji krase gotovu kuću… U gradu je u pravilu zabranjen promet za automobile, ali to ne sprečava ogromne količine tuk-tukova da se ganjaju niz te ulice. Tuk-tuk je mala trokolica, naprijed sličan mopedu, a odostraga rikši. Ovo izuzetno spretno i malo motorno vozilo vuče svoje korijene iz azijskih zemalja (Indije, Pakistana…). Iako je Antigua jako mali grad i s jedne strane grada na drugu se može doći za desetak minuta pješice, ipak smo se često koristili uslugama vozača tuk-tukova, zbog njihove divlje vožnje koja je predstavljala neku vrstu gušta. :)

Na glavnom trgu srećemo Satu, našu staru znanicu iz hostela Guatefriends, Finkinju koja putuje Amerikom od sjevera prema jugu. Odlučila je ostati mjesec-dva u Antigui i naučiti španjolski jezik. Antigua je poznata po tome da dosta stranaca ovdje dolazi učiti španjolski ili neki od mayanskih jezika, žive s lokalcima i prisiljeni su brzo učiti, jer engleski ne pomaže, jer ga rijetko tko zna. Zahvaljujući modernim tehnologija, ostao sam u kontaktu sa Satu i javlja mi je da je ostala u Antigui duže nego što je očekivala te da joj je sljedeća destinacija Kostarika.

Uz ove sve vulkane, vrijeme je i posjetiti neki. Odlučujemo se za jednodnevni izlet na vulkan Pacaya, najaktivniji u Gvatemali, koji pripada tipu estromboliano. Taj tip vulkana je vizualno najatraktivniji, a nije preopasan i u tom leži mogućnost turističkog iskorištavanja. Vrh vulkana je stalno zadimljen te konstantno eruptira male količine Lave. Zbog toga svaki dan dolaze horde turista i planinara koji se penju na vrh i gledaju lavu u potocima. Taksijem smo došli do podnožja, sela gdje kreće planinarska staza. Pristup strancima na vrh nije moguć bez plaćene ulaznice u nacionalni park i bez vodiča. Kako vodič ne zna engleski, moje natucanje španjolskog je odlično prošlo. Miguel, naš guía, nas je informirao o aktivnosti vulkana, kada je zadnji put bila veća erupcija te nam je pokazivao vulkane koji se vide sa Pacaye.

Uspon na vrh je trajao nešto manje od dva sata. Prvo smo prolazili kroz bujnu vegetaciju i šumovite padine vulkana, da bi tek nakon polovice puta ugledali sam vrh. Ogoljen vrh, tamno siva ukrućena lava, bez trunke vegetacije. Fascinantno, čudesan prizor, kao da sam na drugom planetu. Na sam vrh se ne smije, jer postoji velika opasnost od sumpornih plinova, ali lava izbija kroz pore tog ogoljenog vrha pa se može pristupiti do nje.

Vulkansko jezero Atitlan

Nakon nekoliko ugodno provedenih dana u Antigui, putešestvija se nastavlja, noge nas nose u mali gradić Panajachel, na vulkanskom jezeru Atitlan. Jezero Atitlan se nalazi u gvatemalskom visočju, na nadmorskoj visini od 1597 m, okružen s tri vulkana. Slovi za najdublje jezero u centralnoj Americi. Sam gradić je turističko središte, jer iz njega idu brodice za sela raštrkana po jezeru. Grad se sastoji od svega nekoliko ulica, štand do štanda gdje se može kupiti hrana ili poneki suvenir. Uz obalu je smješteno nekoliko hotela sumnjive kategorije, ali niske cijene. Za vrijeme građanskog rata, tijekom šesdesetih godina prošlog stoljeća, počeli su dolaziti mnogi hipiji. Kada je rat završio, počeli su dolaziti i ostali turisti, i od tad je primaran priljev novca od turizma. Grad ima i nadimak Gringotenango (“place of the gringo”) zbog dosta turista bijele boje kože, a i hipija koji su ostali živjeti. Također je u upotrebi i skraćeno ima Pana. Definitivno treba posjetiti Pana Rock Caffe, gdje se mogu kupiti majice slične slavnom lancu barova sličnoga imena te ispiti dobro gvatemalsko pivo, Gallo (pijetao). Pivo je lager i moram priznat da je kvalitetnije i punijeg okusa od naše Žuje ili Karlovačke.

Nakon što smo istražili južni dio Gvatemale, vrijeme je za poć na sjever. Nakon cjelonoćnog truckanja u autobusu, dolazimo u Flores, gradić na jezeru Peten Itza. Flores je malo mjesto smješteno na otoku. Mogli bi reći poluotoku, jer široki most veže taj otok sa kopnom. To mjesto je bilo zadnje neovisno utočište Maya, dok su konkvistadori harali ovim dijelovima svijeta. Španjolci su tek 1697. godine uspostavili vlast nad otokom, tako da su ga napali brodovima i uništili ga.

Tikal – najstarije nalazište Maya

U zraku se osjeća drugačija klima, puno je sparnije, vruće je, osjeća se da je u blizini džungla. Glavni razlog zbog čega smo ovdje je Tikal, najstarije i možda najspektakularnije nalazište Maya. Nalazi se usred neprohodne, negostoljubive i kišom prenatopljene džungle. Poput prapovijesnih nebodera izdižu se iz tla džungle dvije piramide strmih strana koje stoje jedna nasuprot drugoj na dva kraja širokog trga. Na njihovim vrhovima nalaze se hramovi na čijim su vrhovima krunaste nadgradnje koje su nekoć bile ukrašene tajnovitim vjerskim simbolima isklesanih u kamenu. Okružene su s oko 350 manjih hramova i palača. Dva hrama, što se suočavaju, datiraju iz 8. st. Za vrijeme kasno klasičnog razdoblja (600.-800.) Tikal je bio jedno od najvećih središta Maya. Ustanovljeno je da je oko 4. st. tamo živjelo od 5000 do 9000 ljudi, što potvrđuju brojne ustanove (preko 4000 u krugu od 16 km). U tom je razdoblju izniklo pet hramova od kojih je najviši četvrti (70 m). Građeno je još mnoštvo palača, obrednih platformi, rezidencija i struktura za tople kupke (vrste sauna), te pet kamenih cesta. U središtu grada nalazio se kompleks palača kraljevske obitelji i ostalih plemića. Tikalske piramide građene su u obliku velikih stepenica ili terasa, a vrh im je bio krnj da bi se na njemu sagradio hram. Smatra se da je služio za promatranje zvijezda jer su Maye na tom području pokazali neobičnu spretnost izvodeći nadasve točne proračune, iako nisu imali baš nikakvih sprava. Središta poput Tikala arhitektonski su izgrađeni kao kompleksi opservatorija, kompleksi za religiozna i astronomska slavlja i obrede, što upućuje na vrlo usku povezanost religije i znanosti.

Bogatstvo Tikala potječe iz njegove bliske veze s Teotihuacanskim carstvom i kulturom. Naime, mnogi smatraju da je Tikal neko vrijeme bio pod vlašću Teotihuacana koji je pokorio ovaj grad oko 378 g. Arhitekti Maya gradili su po njihovom uzoru kuće od nepečene opeke i masivne kamene piramide u čast bogova. Politički sukobi, trgovačko suparništvo i želja za prevlašću bili su izraziti između Tikala i Calakmula (također značajno središte Maya), a s vremenom u sukobe su se uključili i drugi gradovi. Posljedica tih sukoba bilo je mijenjanje nekih osnovnih političkih institucija. Pad Tikala uzeo je maha u kasno klasičnom razdoblju. Maye su počele napuštati grad zbog napada drugih naroda i gradova, iscrpljenosti zemlje, te oslabljene moći svećenstva. Kamenje se počelo polako osipati i džungla je ponovo osvojila hramove i palače.

Belize

Nakon dvotjednog skakutanja po brdima, džungli i jezerima odlučili smo se prije povratka kući odmoriti nekoliko dana u Belizeu, maloj državi koja graniči sa Gvatemalom. Nalazi se na Karipskom moru i poznat je po svojim otocima i odličnim mjestima za ronjenje. Za vrijeme osvajanja Novog svijeta, u Belizeu je cvjetalo piratstvo. Za razliku od Gvatemale, gdje uglavnom žive potomci Maya i bijelaca, u Belizeu je dosta stanovništva afričkog i kreolskog porijekla. U 18. stoljeću postaje kolonija Ujedinjenog Kraljevstva, da bi 1981. godine postala neovisna država.

Naša destinacija je Caye Caulker, mali koraljni otok smješten u blizini drugog najvećeg koraljnog grebena na svijetu. Godine 1961. uragan Hattie je podijelio otok na dva dijela, i na tom mjestu se nalazi plaža zvana Split (hrv. razdjel). Taj uragan je bio toliko jak da je opustošio i 20 milja udaljeni Belize City. Na otoku caruje niskobudžetni turizam, za razliku od obližnjeg otoka Ambergris Caye gdje su smješteni skupi hoteli i veliki rezorti. Miris backpackera se osjeća u zraku, mnogo ih je došlo na tropsku plažu i za male novce jesti jastoge, uživati u moru, pjesku i suncu. Nakon sedam nezaboravnih dana, krećemo na put kući. Buen viaje.

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Kenija i Tanzanija – Hakuna Matata ili zimski praznici s nogama u pijesku

Ove godine smo odlučili proslaviti Novu Godinu na toplom, s nogama u pijesku, negdje na nekoj tropskoj plaži. Izbor je pao na istočnu Afriku, i to Keniju i Tanzaniju. Putovanje smo započeli u Beču, jer su od tamo bile puno povoljnije karte za Nairobi, glavni grad Kenije. Let je bio preko Kaira te smo između dva leta imali rupu od desetak sati. Na aerodromu smo pronašli lokalnu agenciju u kojoj smo se cjenkanjem uspjeli dogovoriti za izlet u Gizu, udaljenu nekih sat vremena vožnje od aerodroma.
Kod drevnih egipatskih kraljeva

U Gizi se nalazi jedno, ujedno i jedino sačuvano, čudo Starog svijeta – piramide faraona IV. dinastije: Keopsa, Kefrena i Mikerena. Blizu je i Velika Sfinga. Samom gradnjom piramida faraonske su se grobnice premjestile iz prijašnje Saqqare na visoravan Gizu. Drevni egipatski kraljevi vjerovali su da njihov zagrobni život ovisi o očuvanju njihova tijela. Zato su nakon smrti bili balzamirani, a mumije su se skrivale duboko ispod zemlje u unutrašnjosti ovih golemih građevina. Čak su i unutarnji hodnici zatrpavani i skrivani od mogućih pljačkaša. U grobnice je stavljana hrana i sve ostalo što je po vjerovanju Egipćana bilo potrebno kraljevima za njihov zagrobni život.

Kako se u najveću piramidu, Keopsovu, može ući samo jedanput dnevno, odlučili smo kupiti ulaznice za srednju piramidu, Kefrenovu. Kefrenova je piramida znatno manja od piramide njegova oca Keopsa, ali je pronađena u znatno boljem stanju. Sagrađena je od granitnih blokova, koji teže oko nekoliko tona i crvenom bojom odražavaju kontrast s bijelim alabasternim podovima. Na njenom je vrhu vidljiv dio oplate od bijelog vapnenca. Istočna strana piramide otkriva ostatke hrama u kojem su se odvijali pogrebni rituali za pokojnog vladara. Piramide su stari Egipćani izgradili negdje oko 2500. godine prije Krista.

Big Five

Nakon kratkog izleta, vraćamo se na aerodrom i hvatamo avion za Nairobi. Nairobi je glavni grad Kenije, koji prema popisu iz 2005. godine ima 2,750.651 stanovnika. Osnovali su ga britanski kolonizatori 1899. godine i predstavlja jedan od najmlađih gradova na svijetu. Relativno brzo se razvio kao jedno od glavnih poslovnih i kulturnih središta Afrike. Smještaj smo našli za sitnu lovu u kampu nedaleko od centra grada koji drži jedna australska obitelj. Tu smo ostali svega dva dana, razgledavši grad koji nas nije previše oduševio. Vrijeme smo prikratili traživši lokalnu turističku agenciju koja će nas odvesti u rezervat Maasai Mara na safari. Riječ safari dolazi iz swahilija i označava dugo putovanje. Tu riječ popularizirao je slavni američki pisac Ernest Hemingway. U današnje vrijeme to znači višednevni odlazak u savanu ili džunglu u svrhu promatranja ili lovljenja divljih životinja.

U rezervatu Maasai Mara smo proveli iduća tri dana, po cijele dane vozikajući se po rezervatu, u društvu našeg vodiča Jože (pravim imenom Joseph, ali se kroz nekoliko dana druženja s nama počeo odazivati na Joža 😉 ). U ta tri dana smo uspjeli vidjeti skoro sve što se u rezervatu od životinja može vidjeti, uključujući i Big Five. Engleski izraz Big Five ne označava pet najvećih životinja, nego pet životinja koje je najteže uloviti. I to su: lav, slon, leopard, nosorog i bizon.

Po turistima do ‘gole kože’

Pri povratku iz rezervata svratili smo u selo Maasaija. Maasai selo koje smo posjetili se sastoji od dvadesetak kuća – manjata koje su izgrađene od drva i kravlje balege, a kućice su ograđene grmljem kako bi stanovnici zaštitili sebe i svoje govedo od hijena i drugih divljih životinja. Ispred sela dočekalo nas je nekoliko muških članova plemena Maasai obučenih u svoje crvene tunike. Sin starješine sela nas je srdačno pozdravio i olakšao nam novčanike za naknadu za ulaz u selo (2000 kenijskih šilinga što je otprilike 150 naših novaca po osobi). Nakon nekoliko dana provedenih u Africi, naučeni na guljenje do gole kože, upitali smo našeg domaćina što je sve uključeno u tu naknadu, a odgovor je bio – sve. Ispod tunike našeg domaćina se nazirala zapadna odjeća (polo majca i kratke hlače) koju je on vješto skrivao da ju mi ne vidimo. Zatim je uslijedio njihov tradicionalni ples i na kraju nezaobilazno skakanje u vis. Nakon toga ulazimo u selo gdje nas dočekuju žene obučene također u tradicionalnu odjeću s elementima zapadne odjeće. Opet slijedi tradicionalni ženski ples uz pjesmu. Nakon toga je krenulo druženje s ostalim muškim članovima, gdje smo slušali hvalisanja koliko je tko ubio lavova, te su Emira nagovorili da na njihov način upali vatru što je on s uspjehom napravio. Zatim su mu ta dva komadića drveta htjeli prodati za 1500 njihovih novaca, s obrazloženjem da je on veliki ratnik. Zatim smo htjeli pogledati njihovu kućicu iznutra, za što je sin starješine dodatno tražio 500 kenijskih šilinga. Super, vidimo kako je sve uključeno u početnu prilično visoku cijenu. :-) Možete misliti kako smo htjeli doplatiti. Nakon igrokaza za turiste, otišli smo nazad u Nairobi, gdje smo uhvatili bus za Tanzaniju.

Manyara – raj za ornitologe

Arusha je grad na sjeveru Tanzanije, podno planine Meru, sa 270.000 stanovnika. Grad nas nije ničime impresionirao, osim klimom koja je bila prilično suha i ugodna. Vrijeme smo prikratili ispijajući domaća piva i tražeći lokalnu agenciju koja će nas odvesti na još jedan safari. Ovaj put smo izbor sveli na krater ugaslog vulkana Ngorongoro i jezero Manyara.

Prvo smo posjetili jezero Manyara, površine 231 km2. Ime dolazi od Maasai riječi emanyara, koja označava vrstu biljke koja raste kao živica. Iako je taj nacionalni park najpoznatiji po majmunima babunima, tamo obitava i većina ostalih divljih životinja kao nilski konji, impale, slonovi, bizoni, lavovi, leopardi, žirafe… To jezero je pravi mali raj za ornitologe, jer se može vidjeti preko 300 vrsta ptica uključujući i plamence, orlove i lešinare. Uz samo jezero smo vidjeli tisuće plamenaca. To su prekrasne ptice tankih i dugih nogu, imaju dugačak i vrlo savitljiv vrat te ružičasto perje. Specifično obilježje im je kljun koji je neobično savijen. Uz njegovu pomoć – kljunom zaronjenim s gornjom stranom prema dole – iz vode ili mulja filtriraju hranu. Vidjeli smo i jato lešinara kako dovršavaju uginulog bizona.

Drugi dan smo posjetili Ngorongoro. Ngorongoro je zapravo ugašeni krater vulkana, formiran kad se vulkan ugasio prije mnogo milijuna godina. U promjeru širok 20 km, to je najveći potpuni, nepotopljeni krater na svijetu. Uska cesta se uspinje uz krater i dolaskom na rub, ugledali smo taj uistinu ogroman i predivan krater. Životinje izgledaju poput mrava i polako se kreću po dnu kratera, ali ako se pažljivije pogleda, to su bizoni koji slove za možda najopasnije stanovnike tog kratera. Krater je toliko velik da ima vlastite, zasebne vremenske uvjete. Na jednoj strani može biti oblačno ili čak padati kiša, dok se druga strana kupa u sjajnom sunčevom sjaju. Unotač svim superlativima kratera, njegovoj privlačnosti najviše doprinosi raznovrsni divlji životinjski svijet. Krater udomljuje tridesetak nosoroga (najveću preostalu skupinu nosoroga na kontinentu, kao i desetke lavova. Većina uobičajenog afričkog životinjskog svijeta se može pronaći u krateru, s iznimkom žirafa, kojima su rubovi kratera previše strmi. Po rubu kratera, s vanjske strane, nalazi se nekoliko Maasai sela, čiji stanovnici imaju pravo ispaše i napajanje stoke u krateru.

Muke po karticama

Nakon safarija, vraćamo se u Arushu gdje hvatamo bus za Dar es Salaam. To je bila najveća patnja na cijelom putu. Sjedalice su bile prilično uske, u jednom redu sjedi po pet ljudi, a bus pun puncat. Nakon skoro 15 sati vožnje u preuskom prostoru, bez klime i pri velikoj sparini, dolazimo u predgrađe Dar es Saalama, najveći grad Tanzanije. Ima oko 2,500.000 stanovnika. Najbogatiji je i najznačajniji ekonomski centar Tanzanije. Prestao je biti glavni grad sedamdesetih godina (Dodoma je danas glavni grad), ali ostao je bitan centar. Ime mu znači nebeski mir. Nalazi se na prirodnoj luci Indijskog oceana i predstavlja glavni čvor željeznice i auto puteva.

Sultan od Zanzibara Seyyid Majid dao je sadašnje ime gradu 1866. Poslije sultanove smrti grad prilično nazaduje, pa tek 1887. Njemačka Istočnoafrička kompanija uspostavlja tu svoju bazu. Rast grada je ubrzan ulogom koju je imao kao administrativni i komercijalni centar Njemačke Istočne Afrike. Gradnjom centralne željeznice početkom 20. stoljeća dolazi do industrijalizacije. Velika Britanija preuzima Njemačku Istočnu Afriku tijekom Prvog svjetskog rata i od tada se zove Tanganjika. Politički razvoj dovodi do pokreta za oslobođenje i do nezavisnosti 1961. Dar es Saalam ostaje glavni grad. Tanganjika i Zanzibar se 1964. stapaju u jednu državu Tanzaniju.

Klima je bila prilično drugačija nego u unutrašnjosti istočne Afrike, prilično je visoka vlaga u zraku koja se jako teško podnosi. Odlučili smo što prije otići za Zanzibar i ujutro kupujemo karte za trajekt. Kako smo ostali suhi sa devizama, odlučili smo pronaći bankomat koji prima Maestro i tada smo shvatili da je to skoro pa nemoguća misija. Samo jedna banka u tako velikom gradu je primala Maestro, dok ostale primaju isključivo Visu. A svi četvero imamo samo Maestro, Mastercard ili American Express. Katastrofa. Izgubili smo nekoliko sati na pronalazak te banke, ispitujući u svakoj banci gdje da odemo.

Zatim smo odlučili kupiti kartu za avion sa Zanzibara za Nairobi da izbjegnemo više od 20 sati patnje autobusom. Nalazimo poslovnicu lokalnog avioprijevoznika, ali opet pljuska. Primaju samo gotovinu i to samo dolare (lokalnu valutu i kartice ne primaju). Idućih par sati smo proveli na putu do te iste banke gdje možemo podići gotovinu na Maestro i kupujući dolare.

Zanzibar – otok slavne prošlosti

Zanzibar (domorodački naziv je Unguja) je otok smješten dvadesetak milja daleko od istočnoafričke obale. Zanzibar ima površinu 1609 km2, a zajedno s okolnim otocima (uključujući i otoke Pemba i Mafia) broji oko milijun stanovnika. Otok je nizak, pretežno koraljne građe i bujne vegetacije. Za Zanzibar se može reći da je otok slavne prošlosti, ali vrlo nesigurne budućnosti. Prvi stanovnici Zanzibara bili su Afrikanci sa susjednog kopna. Već u 8. stoljeću počinju na Zanzibar svraćati prvi arapski trgovci s područja današnjeg Omana i Irana što je označilo prekretnicu u povijesnom razvoju otoka jer jačaju trgovačke veze između arapskog svijeta i istočne Afrike. Trgovina je ovisila o monsunskim vjetrovima, a obavljala se pomoću dhow-ova, brodova lagane konstrukcije opremljenih s jednim jedrom, koji su u idealnim uvjetima mogli preploviti put od zapadnoindijskih luka do Zanzibara za dvadesetak dana. Krajem 15. stoljeća na Zanzibar su stigli Portugalci koji su pretvorili otok u pomorsku bazu na trgovačkoj ruti prema Indiji. Iako su se na otoku zadržali dva stoljeća nisu ostavili dublji kulturološki trag. Portugalce su 1698. protjerali s prostora Istočne Afrike, uključujući i Zanzibar, omanski Arapi čiji će utjecaj na razvoj otoka biti od presudnog značenja. Spoj arapske kulture i lokalnih afričkih utjecaja najbolje će se ogledati u razvoju jezika swahili koji je zbog svoje jednostavnosti postao službenim jezikom čitave istočne Afrike.

Povijest Zanzibara ima i svoju mračnu stranu. Tijekom 18. i 19. stoljeća bio je glavna baza za trgovinu afričkim robljem koje su iz unutrašnjosti dovodili arapski trgovci. Oni su svoje zarobljenike često kupovali od ratobornih afričkih plemena. Robovi su prodavani europskim i američkim trgovcima i u užasnim uvjetima odvoženi u obje Amerike i na Karibe. Mi smo posjetili mjesto gdje je bila tržnica robova, gdje sad stoji anglikanska katedrala. Oltar katedrale nalazi se na mjestu stupa srama na kojem su robovi bičevani.

Rodna gruda Farrokha Bulsare

Glavni grad Zanzibara je Kameni grad (eng. Stone Town), koji je dobio naziv zbog toga što je cijelo srce grada izgrađeno od kamena, isprepleteno mnoštvom vijugavih i kosih ulica koje izgledaju kao da vode svakamo i nikamo. Kao zanimljivost može se spomenuti da je na Zanzibaru rođen i Freddie Mercury, legendarni frontman grupe Queen, pravim imenom Farrokh Bulsara (1946.), čiji su roditelji porijeklom iz Irana. Njegova rodna kuća danas je jedna od glavnih turističkih znamenitosti na otoku. Mi smo posjetili poznati bar Mercury’s u blizini njegove rodne kuće. Točno u sredini luke nalazi se Sultanova palača, izgrađena u 19. stoljeću, a poznata je i kao Kuća čuda jer je imala električnu struju i prvi lift u istočnoj Africi. Nakon godina napuštenosti sad je obnovljena te se u njoj nalazi lijep muzej.

U glavnom gradu Zanzibara Kamenom gradu smo proveli svega jednu noć, te se uputili u najsjevernije mjesto na otoku, Nungwi. Tu smo se stacionirali u slijedeća četiri dana, provodili smo dane i noći na plaži, kupajući se i uživajući u lokalnim specijalitetima. U baru na plaži smo proslavili Novu godinu. Nakon guštanja bilo je vrijeme za krenut kući. Put kući je trajao preko dva cijela dana, jer smo imali višesatno čekanje u Nairobiju i Kairu. Svakako valja spomenuti prekrasan pogled iz aviona na Kilimanjaro, najvišu planinu u Africi.

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Peru & Bolivija – Tragovima drevnih Inka

Letim Airbusom za Limu, čitajući poznatu Kerouacovu knjigu 'On the Road'. O pustolovinama samog autora kako je sa svojim prijateljima nekoliko puta pregazio Ameriku, od istoka do zapada, od sjevera do juga. Na koricama iste knjige piše:

“Sve što mu je trebalo bio je jedan kotač u ruci i četiri na cesti… znao je da će cesta postati još zanimljivija, posebno ona ispred nas, uvijek ona ispred nas,., jer još nas je čekao dug put, ali nema veze, cesta je život…“. Okej, putujem malo južnije nego je smještena radnja knjige, ali poanta je ista. Barem nešto. :)

Slijećemo u Limu, umorni od puta dolazimo na carinu. Carinik, indijanskih crta lica, nam se nasmijao i reče nam da svatko od nas mora stisnuti gumb na nekom čudnom stupu, s lampom na vrhu. Emir ide prvi i pali mu se crveno svjetlo. Zatim ga carinik šalje u drugi red, gdje svoje stvari mora provući kroz rentgen zbog detaljne analize što nosi u backpacku. Super fora, svi su jednaki i svakome je lutrija da li će morati na pregled stvari. Nema pogledavanja ispod oka od strane carinika. Crveno svjetlo se upalilo i meni, dok je Paula prošla brzim postupkom.

Srdačni gazda hostela

Lima je glavni i najveći grad Perua, kulturna i gospodarska prijestolnica zemlje, smješten na Pacifičkom oceanu. Sa susjednim lučkim gradom Callao tvori jedinstvenu metropolitansku cjelinu. Broji oko 7 milijuna stanovnika dok u metropolitanskom području živi malo više od 9 milijuna stanovnika. Limu je osnovao španjolski konkvistador Francisco Pizzaro, 18. siječnja 1535. godine kao La Ciudad de los Reyes (Grad Kraljeva).

Smješteni smo u Mirafloresu, buržujskoj četvrti u Limi, koji slovi kao sigurna četvrt. Smještaj smo našli preko Hostelworlda i stvarno smo odlično prošli. Mali hostel, sa nekoliko privatnih soba i dvije veće spavaonice, u vlasništvu je srdačnog Peruanca europskih korijena, Francisa Chauveza. Prvi put u svom dugogodišnjem backpackerskom stažu naišao sam na tako srdačnog gazdu hostela. Nemam običaj u svojim putešestvijama reklamirat hostele, ali Francis je to stvarno zaslužio :) – alberguemirafloreshouse.com.

Prvu večer nas je počastio brdom cerveze (mislim da prijevod nije potreban :-)) i pisca (žestokog pića sličnog našoj rakiji) te nas je odveo na anticuchose. Anticuchos je ulična hrana, ražnjići napravljeni od kravljeg srca, marinirani u nekom posebnom umaku. Obično se poslužuje sa kuhanim krumpirom ili kuhanim kukuruzom i jedu se samo navečer. Štand na kojem smo jeli slovi za najbolje anticuchose u Mirafloresu, i potrebna je rezervacija da bi došli na red. Ispred štanda, u okolnim ulicama, hrpetina parkiranih automobila koji čekaju svoj red, a stara kuharica svima govori “una hora”. Nevjerojatno.

Prije odlaska u strogi centar Lime, Francis nam daje upute i označava na karti mjesto gdje ne smijemo ići. Strogim glasom je rekao “Please, don’t go there”. Dolaskom na Plazu de Armas (glavni gradski trg) uviđamo zašto je centar siguran. Na nekoliko mjesta parkirana oklopna vozila, svako malo se šeću murjaci naoružani do zuba, ispred svake banke čuvar sa shotgunom. Sigurnost na nivou… :)

Carstvo Inka

Nakon nekoliko dana provedenih u Limi, krenuli smo za Cusco, glavni grad carstva Inka. Odlučili smo se taj put odvaliti avionom, jer su karte prilično jeftine, a bus prilično spor i put traje skoro 30 sati. Cusco se nalazi na 3400 metara nadmorske visine i ima četvrt milijuna stanovnika. Glavni grad carstva Inka osnovan je u 11. stoljeću, a 1535. opljačkao ga je već spomenuti Španjolac. Od preostalih građevina iz doba Inka značajnjiji su ostaci Hrama sunca i Hrama sunčevih djevica. Oni se nalaze u današnjoj crkvi Santo Domingo. Cusco je pogodio potres 1950. godine koji je uništio 90% zgrada. Građevine Inke bolje su ga podnijele od novih španjolskih građevina.

U Cuscu smo se morali zadržati barem 2-3 dana da se aklimatiziramo na visinu. Sljedeća etapa našeg putovanja je Machu Picchu – zaboravljeni grad Inka, ali nećemo do njega kraćim putem, već dužim i napornijim. Kraći put je željeznicom do mjesta Aguas Calientes te busom do samog Machu Picchua. Jedini preostali put je put starih Inka, tzv. Inca Trail, impresivna mreža cesti koje su omogućavale brzu komunikaciju između glavnih lokacija unutar kraljevstva Inka. Uvjetno rečeno cesti, jer su to ponegdje kozje stazice uz sam rub litice, a ponegdje prilično strme stepenice kroz Ande.

Zadnju večer u Cuscu smo spremili minimum stvari potrebnih za taj trek. Trek je započeo u 5:30 ujutro, kad nas je lokalna agencija pokupila u hostelu. Doručkujemo u mjestu zvanom Ollantaytambo, koji je bio kraljevski posjed cara Pachacuti. Autobusom smo nastavili do 82. kilometra pruge, do mjesta Piscacucho gdje počinje naše četverodnevno pješačenje do Machu Picchua. Naša grupa broji 16 planinara, štogod Amerikanaca, štogod Engleza, štogod Iraca. Uz nas su dvojica vodiča – David i Percy, dvojica indijanaca koji pričaju savršeni engleski. Cijelu grupu prati 20-ak chaskija (nosača) i dvojica kuhara.

Putem drevne civilizacije

Prvi dan uspona je najlakši, počinjemo na 2500 m/nm, te uz put koji stalno ide gore-dolje spavamo u šatorima na 3100 m/nm. Na putu prolazimo pored ruševina Llactapata (također poznat kao Patallacta). Llactapata znači ‘gornji grad’ na jeziku Quechua (drugi službeni jezik u Peruu, odnosno jezik Inka) i njega je otkrio Hiram Bingham 1911. godine. Bio je u prvom redu poljoprivredna stanica za opskrbu Machu Picchua kukuruzom. Naselje se sastojalo od stotinjak objekata, kuća za radnike i vojnike, uključujući i pet kupatila. Spavamo u malom selu zvanom Wayllabamba, koji je zadnje mjesto na treku gdje ljudi žive. Wayllabamba na jeziku Quechua znači ‘travnatu ravnicu’.

Drugi dan uspona je najteži i najduži. Sa 3100 m/nm se penjemo na 4215m/nm. Prvi dio uspona je kroz šumu i vodi do livade poznate kao Llulluchapampa, na 3680m/nm, gdje ručamo. To je otprilike na pola uspona do najvišeg dijela puta, prijevoja zvanog Abra de Huarmihuañusca (prijevoj mrtvih žena). Nevjerojatno je koliko chaskiji brzo mogu ići, natovareni sa preko 25 kilograma razne opreme. Prilično su brži od nas koji planinarimo sa svega par kilograma na sebi. Dok smo se mi ujutro probudili i krenuli planinarit, oni su pospremili sve šatore, stolice, stolove i ostalu opremu, prestigli nas, i na pola puta sve to posložili da nam naprave ručak. Inače, chaski je lokalni izraz za nosače, i znači glasnik. Engleski izraz “porters” smatraju pogrdnim i zbog toga smo ih mi zvali chaskiji. Teškom mukom dolazimo do vrha prijevoja, jer na toj visini je prilično teško uspinjati se. Taj prijevoj je imao posebnu težinu, jer nakon njega nema odustajanja od treka. Na tom dijelu staze smo bili izloženi elementima Anda, jakom suncu te jakom vjetru. Drugu noć noćimo u kampu Pacamayo, na 3600 m/nm.

Nedostupni grad

Treći dan je meni osobno bio najljepši dan na treku. Na početku se penjemo do ruševina Runkuracay. To su male kružne ruševine koje su bile jedan komandni položaj za nadzor cijele doline. Ubrzo stižemo do drugog prijevoja na putu, Abra de Runkuracay na 4000 m/nm. Nakon jednosatnog spuštanja dolazimo do ruševina Sayacmarca. Ime Sayacmarca znači ‘nedostupni grad’ i savršeno opisuje položaj ruševine, zaštićen sa tri strane strmim liticama. Nitko ne zna što je točno svrha ovih ruševina. Nastavak puta je prekrasan, put orhideja, bambusa, raznog cvijeća. Prvi put imamo osjećaj da smo u tropima. Nakon ručka i nekoliko sati hoda dolazimo do trećeg prijevoja na 3700 m/nm. Pogled s prijevoja pruža odličan pogled na nekoliko vrhova pokrivenih snijegom, uključujući Salkantay (6180m) i Veroniku (5750m).

Nakon nekoliko minuta spuštanja sa zadnjeg prijevoja, dolazimo do ruševina Phuyupatamarca koje su najimpresivnije ruševine Inka do sada. Ime znači Grad u oblacima. Strmo stepenište prolazi pored šest Inka kupatila koja su se koristila u ritualne svrhe. Nakon toga slijedi najdosadniji dio treka. Tisuću metara strmih stepenica prema dolje. Napokon dolazimo u zadnji kamp, gdje napokon imamo tuševe i toplu vodu. Mjesto se zove Wiñay Wayna po istoimenim ruševinama pored koje su dobile ime po ružičastim orhidejama koje rastu uokolo. Na jeziku Quechua to znači ‘zauvijek mlad’.

Zadnji dan treka smo ustali u četiri ujutro, da bi doručkovali peruanske palačinke i mates de coca (čaj od lišća koke). U 5:30 se otvara zadnja dionica treka i želimo dočekati sunce na Intipunku (sunčana vrata). Oko sedam sati dolazimo do njih i tu smo shvatili da se cijeli trud isplatio. Fantastičan pogled, suncem obasjan, ispred nas se ukazala kruna arhitektonskoga savršenstva civilizacije Inka, iz mora bogate kulturno-povijesne ostavštine ove drevne civilizacije i ponad vrhunaca Anda – Machu Picchu – zaboravljeni grad Inka.

Zaboravljeni grad

Machu Picchu je sveti grad Inka smjestio se na najvišem dijelu istočnih Andi, na istočnim padinama planinskog lanca Urubamba, na visini od 2.350 metara nadmorske visine. Machu Picchu je vjerojatno izgrađen oko 1300. godine, ali je ostao sakriven sve do 1911. godine kad ga otkriva Amerikanac Hiram Bingham.

Machu Picchu svjedoči o vremenu carstva Inka koje je bilo ogromno. Nakon osvajanja teritorija, moćna vojska Inka sagradila je kanale za navodnjavanje i sustave popločenih cesta, a građevinari su sagradili tvrđave, hramove i monumentalne kamene zgrade.

Danas arheolozi tvrde da Machu Picchu nije bio grad u klasičnom smislu jer nisu pronađeni ostaci birokratske uprave, trgovine ili vojne utvrde. Najvjerojatnije je građen kao carski posjed i religijsko utočište ili kao tajni ceremonijalni grad. Ostaci Machu Picchua odaju carski stil Inka kakav se može naći i na drugim mjestima nekad najveće države Novoga svijeta prije dolaska Europljana. No neobičan je po okolišu: smješten je usred bujne vegetacije koju natapa rijeka. Grad ima dvjestotinjak građevina smještenih po terasama i raspoređenih oko velikog središnjeg trga. Četvrti na koje je podijeljen uske su i izdužene tako da maksimalno iskorištavaju prostor. Postoje i terase izvan naseljenog dijela koje imaju kanale za natapanje. Na uzvisini u središtu grada nalazi se granitni monolit, možda žrtvenik, karakterističan za Inke, a možda i zvjezdarnica. Zidine Machu Picchua izgrađene su od orijaških blokova kamena. Podatak je još fascinantniji jer se zna da Inke nisu poznavali kotač ni željezno oruđe, a analizom je utvrđeno da su blokovi savršeno izrezani u kamenolomima i da su se završni radovi obavljali na samom gradilištu.

Grad koji je četiristo godina bio zaboravljen u andskoj prašumi, čini se da je bio napušten još i prije nego što su carstvo Inka pokorili Španjolci. Prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis koji je stigao iz Europe, a ostalo je učinio građanski rat.

Nakon razgledavanja grada, spuštamo se u Aguas Calientes, odakle se uskotračnom prugom vraćamo u Cusco i našu zadnju noć u Peruu. Čeka nas jezero Titicaca, La Paz, Cesta smrti, Bolivijska džungla!

Bolivija

Mamurni od provoda u Aguas Calientesu nakon svega tri-četiri sata sna, ustajemo u 6 sati ujutro. Opet. Imamo bus za slijedeću destinaciju. Kupili smo kartu za turistički bus koji staje na nekoliko turističkih mjesta. Jedno od njih je Andahuaylillas, poznatije kao andska Sikstinska kapela zbog svojih prekrasnih freski. Ta je crkva samo jedan primjer barokne arhitekture u meleza, tipična za Cusco školu koja je bila istaknuta u 17. stoljeću. Drugo je Raqchi (ili hram Boga Wiracocha), udaljeno 121 km od Cusca. Ovaj hram je monumentalan: 100 metara dužine, 26 metara širine i 14 metara u visinu.

Altipano – visoravan superlativa

Cesta vodi kroz Altiplano – drugu najvišu svjetsku visoravan, poslije tibetske. Altiplano je ogroman, prostire se od sjevera Argentine do peruanskih nizinskih područja. Altiplano je poznat po nekoliko superlativa: jezeru Titicaca: najvišem plovnom jezeru na svijetu, te Salar de Uyuni: najvećoj solnoj zaravni na svijetu. Najveći grad na Altiplanu je Puno, naše sljedeće odredište.

Većim dijelom uz cestu prolazi pruga, kojom prolazi vlak Cusco – Puno. Najviši prijevoj je La Raya, na 4335 metara nadmorske visine. Prekrasan krajolik, okružen vrhovima pokrivenim snijegom, kao i životinje koje su simbolične za Ande: ljame i alpake. Ovo je regija smještena između dvije različite kulture, Quechua i Aymara, kao i dvaju različitih terena: suhi i sušni Altiplano i više zelene Quechua doline i rijeke.

Prolazimo i kroz industrijski grad Juliaca. Ne pamtim da li je ijedna kuća u tom gradu bila završena. Kuće nemaju krovova, a umjesto njih vire armaturne šipke, u nadi da će se jednog dana podići još koja etaža. Nakon cjelodnevne vožnje dolazimo u grad Puno. U Punu nam je bilo najhladnije na cijelom putu. Isplatilo se što smo nosili i toplu odjeću. Puno je zbog svoje bogate umjetničke i kulturne baštine, osobito u plesu, poznat kao glavni grad folklora u Peruu. Sutradan nam je plan istražiti otoke na jezeru Titicaca.

Jezero u oblacima

Jezero Titicaca nalazi se na 3821 metara nadmorske visine, ono je najviše jezero na svijetu na kojem je moguća komercijalna plovidba. S površinom od oko 8300 kvadratnih kilometara (širine 65 km i dužine oko 194 km), Titicaca je najviše slatkovodno jezero u Južnoj Americi. Nalazi se na granici Perua i Bolivije. Jezero Maracaibo u Venecueli, s djelomično slanom vodom, veće je i ima oko 13.000 kvadratnih kilometara, ali ga neki svrstavaju u more jer je inače povezano s oceanom. Smješteno visoko u Andama na granici Perua i Bolivije, Titicaca ima prosječnu dubinu između 140 i 180 metara, a maksimalna dubina je 280 metara. Zapadni dio jezera pripada regiji Perua, dok je istočna strana u području La Paz, u Boliviji. Više od 25 rijeka utječe u jezero Titicaca u kome je i 41 otok od kojih su neki gusto naseljeni. Titicaca vodu dobiva od kiša i topljenja ledenjaka na planinama (tzv. sijerama) iznad Altiplana. Porijeklo imena Titicaca je nepoznato. Prevodi se kao “Kamena puma” jer oblikom podsjeća na pumu koja lovi zeca, kombinirajući riječi lokalnih jezika Quechua i Aymara, ili kao “Litica Vođe”. Među lokalnim stanovništvom postoji nekoliko različitih imena za jezero.

Titicaca je poznato i po stanovništvu, Indijancima Uru, koji žive na devet umjetnih otoka Uros načinjenih od plutajuće trstike. Ovi otoci postali su jedna od glavnih turističkih atrakcija Perua. Stanovnici na tim umjetnim otocima imaju skoro sve: životinje, školu, kuhinje, nogometno igralište, … Još jedna turistička atrakcija otok je Taquile s drugom domorodačkom zajednicom. Stanovnici otoka Taquile poznati su po rukom tkanim tekstilnim proizvodima koji spadaju među najkvalitetnije zanatske proizvode Perua.

Yungas road – najopasnija cesta na svijetu

Napokon dolazimo u Boliviju, granicu prelazimo u mjestu Desaguadero. Mjesto je prava tržnica, a granice kao da nema. Na samoj granici nema provjere dokumenata, nitko nikome ne brani prelazak iz jedne u drugu državu, ali svi koji prelaze obavezni su javiti se u Imigracijski ured i riješiti papirologiju. Nakon 20 km vožnje busom shvaćamo gdje je prava kontrola: vojska naoružana do zuba zaustavlja sva vozila. Svi moraju izaći i, jedan po jedan, ići na provjeru dokumenata.

Dolazimo u La Paz, najviši glavni grad na svijetu. Uvjetno rečeno glavni jer on je samo sjedište bolivijske vlade, dok je ekonomsko središte grad Sucre. Preko 50 posto stanovništva čine Indijanci. Leži u dolini rijeke Rio de la Paz, na visini od 3658 metara. Uz staru gradsku jezgru s kulturno-povijesnim spomenicima iz 16. i 18. stoljeća izgrađene su moderne stambene, trgovačke i industrijske četvrti. La Paz je i staro kulturno središte: ovdje se nalazi Universidad Mayor de San Andres osnovan 1548. U ovom je gradu istaknuta proizvodnja papira, tekstila, pokućstva, plastičnih masa, lijekova, prerada kože i duhana.

La Paz je s mjestom Coroico povezan najopasnijom cestom na svijetu, tzv. Cestom smrti. Pravo je ime te ceste Yungas road. Sagradili su je davne 1930. godine zatvorenici iz obližnjeg zatvora. Visinska razlika početka i kraja ceste gotovo je 4000 metara, a sama cesta duga je preko 60 kilometara. Cesta nije asfaltirana što dovodi do čestog propadanja dijelova ceste, pogotovo u kišnim danima. Uz samu cestu nema nikakve ograde. Kada se još uzme u obzir da je magla gotovo stalni stanovnik ovih krajeva, ova cesta postaje najopasnija cesta na svijetu. Statistika kaže da je u prošla vremena godišnje pogibalo 200-300 ljudi, a jednom tjedno s ceste bi sletio automobil. Prije desetak godina napravljena je nova, asfaltirana i daleko sigurnija cesta, pa ova nije više tako prometna. Ali mi smo se ipak odlučili na avanturu: spustiti se biciklima niz tu cestu. Uzeli smo aranžman iz lokalne agencije i avantura je bila zagarantirana.

Netaknuta divljina Madida

Nakon nekoliko tjedana provedenih na visini od preko 3000 metara, odlučili smo otići u džunglu. Uputili smo se ranojutarnjim avionom u Rurrenabaque, malo mjesto na rijeci Beni. Slijećemo na travnatu pistu, odmah sam se osjećao kao jedan od likova iz stripa Mister No, mog najdražeg stripa iz djetinjstva kojeg i sad čitam. Mali avion, travnata pista, mali aerodrom, i džungla oko nas (OK, džungla je malo dalje, Rurre se nalazi u savani (pampi), ali osjećaj je isti). Samo su nedostajali neki zlikovci koje je trebalo riješiti. :)

Iz Rurrea počinju sve ture za posjet Nacionalnom parku Madidi, jednom od posljednjih netaknutih divljina u cijeloj Južnoj Americi. Po bioraznolikosti on zauzima jedno od vodećih mjesta u cijelom svijetu. Spuštajući se s visokih snježnih vrhova Anda u amazonsku nizinu, park obuhvaća razne klime i tipove vegetacije: područje vječnog snijega i leda, suha visinska stepa, maglena šuma, tropska planinska šuma, amazonska kišna šuma, savana (pampa) te močvara. Od mnoštva vrsta faune u Madidiju se može naći 44% od svih američkih sisavaca, 38% od svih tropskih vodozemaca te 11% od svih svjetskih ptica. Ovo je mjesto proglašeno parkom 1995. godine i turizam se razvio samo na rubnim dijelovima.

Mi smo se odlučili posjetiti Chalalan, malu eko-zajednicu koju su osnovali Indijanci iz sela San Jose de Uchupiamonas, u suradnji sa Yossijem Ghinsbergom, poznatim židovskim istraživačem Amazonije i piscem nekoliko knjiga o preživljavanju u džungli. Jedini je pristup toj zajednici plovidbom rijekama Beni i Tuichi, te zatim hodanjem nekoliko kilometara u džunglu. Samu eko-zajednicu čini petnaestak koliba, napravljenih od drveta, i umjesto stakla na prozorima nalaze se mreže. Iznad svih su kreveta baldahini, jer mreža na prozorima zaustavlja samo veće životinje, dok baldahin zaustavlja insekte i komarce.

Oči u oči s kajmanima

Slijedećih nekoliko dana imali smo nekoliko šetnji po šumi, i po danu i po noći. Naš vodič Rodrigo jedan je od Indijanaca Uchupiamonas, i odrastao je u džungli. Zahvaljujući svojem dugogodišnjem iskustvu brzo je nalazio gnijezda tarantula, raznih žaba, itd. Tako smo uspjeli vidjeti divlje svinje, razne vrste majmuna, ptica i papige. Prije spavanja nam je pokazao kakvi sve stanovnici žive oko naših koliba. U krovu, među gredama, nalazila se zmija Boa Konstriktor. Po mreži se šetala ogromna tarantula. Baš nam je ugodno rekao laku noć! :) Vrlo nam je ironično zvučalo njegovo „Laku noć!“ kad smo odlazili na spavanje :) Jednu smo se večer provozali kanuima po jezeru pored eko-zajednice. Išli smo u potragu za kajmanima. Rodrigo je svojim iskustvom, i malom baterijskom lampom, ubrzo našao nekoliko kajmana kojima smo se približili na manje od metra. Nevjerojatno je kako su te životinje bile mirne. Dugačke preko metra, svjetlucavih očiju, gledale su nas i nisu se pomakle ni milimetra.

Nakon nekoliko dana provedenih u Madidiju, zaputili smo se lagano prema Limi, odakle smo letjeli kući. Malim avionom smo se vratili u La Paz gdje smo uhvatili bus za Limu. Put je vodio preko granice u Desaguaderu, Punoa, Arequipe, Nazce, Ice. Odlučili smo svratiti još u jednu malu oazu, Huacachinu. Oaza Huacachina smještena je u blizini grada Ica, u jugozapadnom Peruu. Ovo nevjerojatno mjesto sagrađeno je usred pustinje, a postalo je popularno zbog sandsurfera koji se spuštaju s ogromnih dina. Huacachinu nazivaju još i “Američkom pustinjom”, a legenda kaže da je nastala kad je mladi lovac iznenadio lokalnu princezu pri kupanju. Princeza se odmah dala u bijeg pri čemu joj je s ramena spao ogrtač koji se pretvorio u dine. Mjesto na kojem se princeza kupala pretvorilo se u lagunu u kojoj ona i danas obitava pretvorena u sirenu. Boravak u Huacachini bio je poput pravog melema na rani jer smo se nakon dugo vremena provedenih na putu ustajući prije sedam ujutro uspjeli malo odmoriti i doći sebi. Vrijeme smo kratili vozeći se buggyjima po dinama, surfajući po pijesku, ispijajući cerveze.

Nagon za putovanjem

Svemu lijepom jednom dođe kraj, i bilo je vrijeme da se uputimo u Limu, gdje nas je čekao avion za Europu. Našu zadnju noć u Južnoj Americi proveli smo kod starog poznanika Francisa s početka ove priče. Njemu smo ispričali naše dogodovštine uz cervezu i anticuchose. Toliko smo bili opčinjeni Južnom Amerikom da smo odlučili početi učiti španjolski jezik i prilično je sigurno da se uskoro vraćamo u neku od država Latinske Amerike.

Pri povratku kući čitao sam knjigu Zlatka Milkovića o braći Seljan. Jedna me rečenica ostavila bez daha, a izrekla su je poznata braća: “Imade u ljudskom životu navada kojih se čovjek teško riješi. Koje imadu isti upliv na živce kao na morfinistu morfij, na pušača duhan. Jedna od tih navada jest i nagon za putovanjem, za prouku dalekih i nepoznatih krajeva.”

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Kina

Krenuli smo na dalek put, najdalji u mom životu. Nas petero upornih, s puno nervoze pred put, svatko sa svojim mislima. Oboružani backpackom i Lonely Planetom kao jedinim izvorom informacija, na putu smo za jednomjesečno bauljanje po Kini. Početak puta je u Zagrebu, letimo Turkishom do Istanbula gdje presjedamo na desetsatni let za Peking (Beijing). U avionu nisam mogao spavati, makar je početak leta bio kasno navečer. Previše skučeni životni prostor za čovjeka mojih gabarita.

Prvi dojam

Vremenska razlika je šest sati, makar je geografska razlika između Zagreba i Pekinga i više. To je zbog toga što je Kina ogromna i cijela spada u jednu vremensku zonu. U Peking smo došli oko 14h (po našem vremenu 8h ujutro). Nismo se mogli načuditi gradu, prljav, sav u smogu. Nebo je magličasto, vrlo zmazano i prilično je otežano disanje. Dolazimo u hostel koji se nalazi u starinskom dijelu grada, u hutongu Xin Jie Kou. Hutong je naziv za drevne pekingške kvartove, ispresijecane uskim alejama s bezbrojnim radnjama i zalogajnicama, koje se otvaraju u pet ujutro i zatvaraju iza ponoći. Izgledaju jednako kao i prije nekoliko stoljeća. S kraja na kraj možete ga proći za deset minuta, ali po njemu možete bauljati satima dok ne istražite cijelu tu zbrku uličica. Sve osoblje hostela ima bedževe sa imenima na engleskom. Liu Xiao je primjerice Lucy. :-) Ostala imena nisam stigao popamtiti.

Biser kineske kulture

Peking se nalazi na sjeveru i najmoderniji je kineski grad. Ima blizu 15 milijuna stanovnika i osim što je glavni grad, Peking je i središte političke moći. Kao sjedište kineskih imperatora kroz stoljeća, glavni grad drevnog Kineskog imperija još uvijek je zadržao izuzetno puno dokaza svoje kraljevske prošlosti, s aristokratskim hramovima, parkovima i palačama. I svi su ti monumenti otvoreni za javnost. Peking je središte umjetnosti, ukusnih specijaliteta, tradicionalnih plesova, kulturni centar s fascinantnim prikazima višestoljetne umjetnosti. Nigdje drugdje na svijetu nećete vidjeti veću koncentraciju starih i novih vrijednosti. Peking je time pravi biser kineske kulture.

Peking je najznamenitiji po trima hramskim kompleksima, koje su ujedno i najveće znamenitosti grada. Hram Neba je kompleks hramova izvan strogog centra grada okružen paviljonima i vrtovima u kojima se, za ljetnog i zimskog solsticija, car molio bogu neba kako bi ga umilostivio za dobru žetvu sljedeće godine. Druga znamenitost je poznati i misteriozni Zabranjeni Grad, najveća i najpotpunija prastara imperijalna palača na svijetu. Ima više od 9.000 soba u 800 zgrada. Sagrađen je u 15. stoljeću i bio je dom dvadesetčetvorici vladara od Ming i Qing dinastije. Treća znamenitost je Ljetna palača koja je bila rezidencija carske obitelji. Nasuprot Zabranjenog grada nalazi se trg Tiananmen (u prijevodu Trg nebeskog mira), najveći trg na svijetu na koji, odjednom, može stati milijun ljudi. Na trgu se nalaze Nacionalni muzej i mauzolej Chairman Mao. Htjeli smo posjetiti mauzolej, ali je bio zatvoren, zbog preuređenja.

Svakako treba spomenuti da je svaki kineski grad nekoć imao kule s bubnjevima ili zvonima koja su obavještavali građane o dobu dana i objavljivali policijski sat. Pekinški Drum Tower koji se nalazi na sjeveru grada sagrađen je u 13. stoljeću i rekonstruiran oko 1420. godine kad je sagrađen i Bell Tower.

Povoljno, povoljnije…

E sad malo o cijenama. Peking je vrlo povoljan za putnika namjernika. Noćenje u hostelu je bilo 70 yuana po glavi (10 yuana = 1 euro) u trokrevetnoj sobi. U dormu se može spavati i za 25 yuana. Gradski prijevoz je isto tako jeftin: karta za bus je 1 yuan, a taksi nas nikad nije ispao više od 15-20 yuana. U restoranu se može pojesti tradicionalno kinesko jelo i pivo za petnaestak yuana. Pivo u hostelu je 3 yuana (2kn), dok je u trgovinama po 1-2 yuana.

Najpoznatije kinesko pivo je Tsingtao. To je u biti njemačko pivo. Naime, 1903. godine njemački su kolonisti u gradu Qingdao (nijemci su ga zvali Tsingtao, odakle i ime piva) napravili pivovaru, koja je u međuvremenu postala najveća u Kini, a Tsingtao najzastupljenije pivo u Kini. Pivo je vrste pilsner, sa otprilike 4% alkohola.

“Nezamislivo dugi zid”

Nakon četiri dana provedena u Pekingu, zaputili smo se pogledati još jedno vječno svjetsko čudo – Kineski zid (Wanli Changcheng – zid dug 10.000 lia). On predstavlja obrambeni zid s kulama i dugačak je preko 6000 km što ga čini najveću građevinu na svijetu. Jedan od kineskih naziva, “zid dug 10.000 lia”, ne treba shvatiti doslovno. Li je stara kineska mjera za dužinu od oko 575,5 m pa bi prema tome zid trebao biti dug 5755 km. Međutim, u kineskom jeziku broj 10.000 znači beskrajno, beskonačno, pa prema tome, taj naziv bi, zapravo, značio otprilike “nezamislivo dugi zid”. Zid prelazi preko neobično teških terena – pustinja, stepa, nizina, strmih uspona i rijeka. Na nekim dijelovima ide preko brda i do 1350 m visine. Visina zida nije posvuda jednaka i iznosi od 4,5 do 12 metara, a dobrim je dijelom izgrađen tako da se gornjom površinom mogu kretati ljudi i kola. Uzduž zida izgrađeno je približno 25000 kula. Mi smo posjetili dio zida koji se zove Mutianyu, 90 km sjeverno od Pekinga, koji datira od dinastije Ming. Odlučili smo se za njega zbog toga što je manje turistički poznat od primjerice Badalinga, koji vrvi turstima.

Nakon Pekinga, zaputili smo se u Datong. Najmanje mjesto na našem putu, od svega 580 tisuća ljudi. :-) Mjesto je bezveze, osim jedne turističke atrakcije u njegovoj blizini, a to su grote Yungang. Te grote datiraju iz 460. godine i ujedno su najstarije budističke rezbarije u Kini. To je u biti budistički hram, koji se sastoji od 20 spilja u kojima se nalaze kipovi Buda. Najveći od njih je 14 m visok Bodhisattva. Grote Yungang se nalaze 16km zapadno od Datonga, i to je jedino što se u tom gradu isplati vidjeti.

Prebogati jelovnik

Kad smo se maknuli iz Pekinga, u Datongu smo uvidjeli što znači ne poznavati niti pismo niti jezik. Nigdje latinice, nitko ne priča engleski. U restoranima se ne može na jednostavan način naručiti klopa, ukoliko meni nije sa slikama. Pogotovo je problem što se u restoranima može pojesti sve i svašta, jer Kinezi jedu sve. I pse i mačke i golubove i zmije i … 😉 Kinezi jedu sve iz vode osim brodova i podmornica, sve iz zraka osim aviona i sve sa zemlje osim ljudi. Također im je normalno pljuvati po podu. Restoran u kojem smo jeli u Datongu je bio vjerojatno najbolji i najskuplji u gradu i nije bilo čudno vidjeti ljude za stolom da pljuju na pod, i to povlačeći iz petnih žila. Na svim javnim mjestima stoje natpisi “no spitting”.

Još jedan veliki problem je novac. Naime, strana valuta nigdje ne vrijedi. Nitko je ne želi uzeti, jer je ne može promijeniti u yuane. U Datongu smo ostali bez yuana koje smo razmijenili na aerodromu u Pekingu i tražili smo neku mjenjačnicu. Naime, mjenjačnice ne postoje. Strani novac se može promijeniti samo u Bank of China i to samo u nekim poslovnicama. Nakon tri poslovnice koje smo prošli, uspjeli naći poslovnicu koja želi promijeniti novac. Nakon pola sata čekanja da ispunimo sve potrebne formulare i nakon pregledavanja svih novčanica kroz neki uređaj, službenica me pita putovnicu. I tu nastaje problem. Ne može naći Hrvatsku u računalu, niti mi znamo kako se Hrvatska piše na kineskom. I nema promjene valute. Katastrofa. Daljnji put nastavljamo sa minimalnim financijama, a puni novaca. Stranih. :-(

Pingyao – najbolje sačuvani drevni grad u Kini

Bez yuana u džepu napuštamo ružni i prljavi Datong, koji nas baš i nije dojmio. Vozimo se noćnim vlakom za Pingyao, mjesto u pokrajine Shanxi. Pingyao je vjerojatno najbolje sačuvani drevni, zidinama opasani, grad u Kini. To je bio uspješan trgovački grad za vrijeme dinastije Ming i centar velike trgovačke mreže koja se prostirala od južne Kine, sve do Mongolije. Lokalni poslovni ljudi su do dolaska dinastije Qing postali tako uspješni da su stvorili prve državne banke i čekove kako bi omogućili prijenos velikih količina srebra sa jednog mjesta na drugo. Sa svojih 20 financijskih institucija unutar grada, za vrijeme dinastije Qing, Pingyao je bio najveće financijsko središte u Kini. Tu je bilo smješteno više od pola ukupnog broja svih financijskih institucija u Kini. Između ostalog, Rishengchang je bila prva banka u Pingyau, a time i u Kini.

Turtle City

Gradske zidine su konstruirane za vrijeme vladavine imperatora Hongwu, 1370. godine. Zidine imaju šest ulaznih vrata. Sjeverna i južna strana su imala po jedna vrata, dok su istočna i zapadna imali po dvoja, po uzoru na kornjaču (glava, rep i četiri uda) te zbog toga ima nadimak “Turtle City”. Zidine su visoke 12 metara i dugačke približno šest kilometara. Na svakom uglu stoji po jedan toranj, a duž zidina stoje 72 promatračnice. Veći dio zidina stoji netaknut od vremena gradnje, osim južnog dijela koji je zbog urušavanja rekonstruiran.

Kao i svaki kineski grad, imao je i zvonik i toranj sa bubnjevima. Naš hostel “Yamen” smješten je odmah pored tornja sa bubnjevima, u istoimenoj ulici. Svakako bih preporučio taj hostel, jer je prekrasan. Smješten je u bivšoj guvernerovoj rezidenciji, s prelijepim starinskim dvorištem okićenim crvenim svjetiljkama, te prilično urednim i čistim sobama. Osoblje hostela je vrlo srdačno, a cijena smještaja u privatnim sobama je vrlo prihvatljiva, nekih 70 yuana po osobi (iliti pedesetak naših novaca). Hostel, a i cijeli grad, nas je očarao svojim mirisom starine i odmah smo produžili smještaj za još koji dan.

Stop za automobile

Unutar zidina je zabranjen promet za automobile, već se cijeli lokalni transport zasniva na malim električnim automobilima i biciklima. Ali, grad je malen i prilično jednostavan za snalaženje i mi smo izabrali pješačenje. Od znamenitosti koje bih naveo je Zid devet zmajeva, Konfucijev hram, prva kineska banka Rishengchang, gradski Božji hram te neizostavni zid. Svakako bih spomenuo da smo naišli i na kršćansku crkvu na jednom kraju grada, te katoličku na drugom.
Današnje ulice grada su pune malih trgovina tradicionalnom kineskom odjećom i obućom, suvenirima i raznih drangulija. Tu i tamo se nađe koji hotel ili restoran u kojem poslužuju neizbježno kinesko pivo Tsingtao i lokalne specijalitete. U vodiču nalazim da je lokalni specijalitet pirjana govedina s krumpirom. Tako oduševljeni odmah nalazimo restoran koji to poslužuje, jer smo očekivali da će, nakon višednevnog jedenja usitnjene hrane, napokon naići na komad mesa i krumpira. Ali, grdo smo se prevarili. I ovo jelo se poslužuje s rižom, a govedina i krumpir je usitnjen, kao i kod ostale hrane.

Drevni mir

Nakon tri dana u Pingyau, plan je bio krenuti dalje za Xi’an. Bilo bi čudno da se opet nije dogodio problem u komunikaciji. Na željezničkom kolodvoru opet nismo mogli na jednostavan način kupiti karte za Xi’an. Nakon natezanja rukama i nogama, odustajemo od kupovine karata i u hostelu nas upućuju na autobus, kojim možemo brže i jednostavnije doći do Xi’ana. Odlučujemo se za tu opciju i kupujemo karte za bus.

Xi’an je glavni grad pokrajine Shaanxi. Jedan od je važnijih gradova u kineskoj povijesti. Bio je jedan od četiri velika drevna kineska središta (uz Peking, Nanjing i Luoyang) i središte 13 kineskih dinastija (uključujući Zhou, Qin, Han i Tang). U drevna vremena grad se zvao Chang’an, što je značilo drevni mir. U današnje vrijeme grad je najpoznatiji kao početak Puta svile i po Vojsci Terakote napravljenom za vrijeme dinastije Qin.

Grad je prilično velik i moderan, također je opasan zidinama, koje su puno mlađe nego u Pingyau. Sve svjetluca, reklame, McDonalds, KFC, i sva ostala američka junk hrana. I napokon, grad u kojem možemo razmijeniti dolare i eure u yuane. Nalazimo prvu Bank of China i razmjenjujemo svu lovu koju imamo, da nam se slučajno ne dogodi ista stvar kao u Datongu.

Vojska Terakote

Prvo što smo posjetili je Vojska Terakote, kolekcije od preko 8 tisuća figura terakota vojnika i konja. Sve figure su u prirodnoj veličini. Kolekcija figura nalazila se u grobnici i bila je zakopana zajedno s prvim kineskim carem Qin Shi Huangdi, koji je ujedinio Kinu 221. pr.Kr. Državno uređene Kine, koje je uveo Huangdi, gdje car ima apsolutističku vlast, održao se u Kini do 1912. godine kada je posljednji kineski car Pu Yi abdicirao, a Kina postala republika.

Vojska terakota otkrivena je u ožujku 1974. godine. Iskapanja su započela ubrzo nakon otkrića. Vojska Terakota je pokopana oko 1,5 km istočno od groba Shi Huangdija, na tri razine. Prvo su iskopane figure, koje su se nalazile na dubini četrir do osam metara, a muzej zvan ‘Muzej prvog cara dinastije Qin’ postavljen je na ruševinama i otvoren za javnost 1979. godine. U vrijeme kad je Shi Huangdi umro, figure su pokopane zajedno s njim jer se vjerovalo da će tako i nakon smrti car imati vojsku kojom će zapovijedati. Figure su okrenute na istok i nalaze se u borbenoj formaciji. Svaka od figura je jedinstvena, tako da ne postoje dvije identične. Figure su naoružane strijelama, kopljima i mačevima. Naoružanje je u vrijeme otkrića bilo još uvijek veoma oštro.

Džamija u kineskom stilu

Xi’an je multikulturalno središte Kine, što se primjećuje samim ulaskom u grad. U samom centru, unutar zidina, smještena je i muslimanska četvrt. Čudno je bilo vidjeti Kineskinje pokrivene maramama, kao prave Arapkinje. U samom centru muslimanske četvrti je džamija. Očekivali smo minarete, ali tu smo se prevarili. Džamija je napravljena u kineskom stilu, kao i svi ostali hramovi po Kini. Samo je razlika u načinu oblačenja ljudi, koji je tipično arapski. Središtem grada dominiraju najveći toranj sa bubnjevima i najveći toranj sa zvonima na koji smo naišli u Kini. Oba datiraju iz 14. stoljeća i renovirani su u 18. stoljeću. Unutar tornjeva se svakih sat vremena po danu izvode predstave i performansi (bubnjari, muzičari…).

Dižemo se rano ujutro, tovarimo backpacke i krećemo u potragu za prijevozom za Hua Shan, jednu od pet svetih taoističkih planina. Inače,shan na mandarinskom znači planina. Hua Shan se nalazi u pokrajini Shaanxi (čita se Šaanši, Kinezi imaju i tvrdo i mekano š), udaljen otprilike stotinjak kilometara istočno od Xi’ana. Ima pet vrhova, od kojih je najviši Južni vrh visok 2160 m/nm.

Napokon nalazimo omaleni bus, uspijevamo se rukama i nogama dogovoriti za cifru koliko će nam naplatiti za putovanje, utrpamo stvari i čekamo da se bus napuni. Nema nikakve šanse da vozač pokrene to čudo od busa prije nego je svako mjesto u istom i ispunjeno. Nakon polusatnog čekanja dočekali smo i zadnjeg putnika te krećemo na put. Bio je plan popeti se pješice na tu planinu, ali smo zbog zastoja na autoputu prilično kasnili. Došli smo u podnožje Hua Shana debelo iza podneva. Prekasno za uspon na planinu od 2000m.

Stepenicama do vrha planine

Koristeći Lonely Planet i lokalne taksiste, ubrzo nalazimo hotel u podnožju. Ako se to može nazvati hotel. Kinez koji ga drži se pravi kao da zna engleski. Na svako pitanje klima glavom i ispušta zvuk “ya, ya, ya, ya”. Najsmješnije je bilo kad smo ga pitali da li klima radi, on klima glavom, govori “ya, ya, ya” i pokušava upalit klimu. Klima stara barem kao ja, prašina u njoj još starija. Vratašca otpadaju, a smiješni Kinez odustaje od pokušavanja upogonjavanja tog klima-uređaja.

Napokon krećemo prema vrhu Hua Shan-a. Kako smo bili kratki s vremenom, odlučujemo se popeti koristeći austrijsku žičaru, koja vodi do Sjevernog vrha. Nakon sat vremena čekanja na suncu, u redu sa Kinezima koji su bili pokriveni krpama od glave do pete da slučajno ne bi dobili boju, ulazimo u žičaru. Nakon desetak minuta vožnje dolazimo na vrh te prelijepe planine. Ukratko, tu planinu bih opisao kao nekoliko vrlo oštrih kamenja zabijenih u ravnicu. Ali kamenja od 2 km. :-) Tu i tamo neki grm. Ta vrlo strma planina prokopana je cijela. Cijela je u stepenicama, od dna do vrha. Od jednog vrha do drugog. A na tim stepenicama čovjek do čovjeka. Stepenice su toliko uske da se ljudi jedva mimoilaze, na nekim dijelovima je totalno opasno. Na kraju smo tu disciplinu planinarenja prozvali line-hiking. Kad vidite sliku sa strane, bit će vam sve jasno. :-)

Vječiti studenti

Nakon napornog dana, vraćamo se u hotel i uspješno dogovoramo prijevoz do susjednog sela gdje prolazi vlak. U vlaku standardno. Ne uspijevamo uhvatiti sjedeća niti spavaća mjesta i u dupko punom vagonu stojimo na sredini. Nakon cjelodnevnog stajanja, navečer dolazimo u Luoyang u pokrajini Henan. Pravi razlog stajanju u Luoyangu je obilazak legendarnog i tajnovitog hrama Shaolin.
Kako je javnim prijevozom prilično teško doći do Shaolina, unajmljujemo mjesto u autobusu lokalne kineske turističke agencije i krećemo na turu. Kako si baš nismo na ‘ti’ sa mandarinskim, tek smo na pola puta skužili da ne idemo direktno u Shaolin, već da nas čeka cjelodnevna tura po ostalim hramovima i turističkim atrakcijama. Jedna od njih je i akademija Songyang, najstarija kineskoj akademija.

Inače, ulaznica za te sve atrakcije su bile poprilično skupe (cca. 150 naših novaca za sve), ali kako si Kinezi nisu baš na ‘ti’ s latinicom, tako smo uspjeli iskamčiti studentske popuste i sa osobnim iskaznicama. :-) Uspjeli smo objasniti da smo svi studenti i sve smo dobili u pola cijene. :-)

Harmonija tijela i duha

Nakon cijelog dana obilaženja, napokon dolazimo u Shaolin. Hram je osnovan prije više od 1500 godina na učenjima Zen Budizma, koja posebno njeguju jedinstvo duha i tijela. Shaolin je najpoznatiji po Kung Fu-u, drevnoj kineskoj borilačkoj vještini. Međutim, redovnici Shaolina nikad se nisu smatrali isključivo borcima, jer njihove vještine samo su posljedica cjelokupnog treninga baziranog na meditaciji. Osnovni cilj je sposobnost kontrole protoka tjelesne energije, koju nazivaju Qi (Kinezi to čitaju Či). Takav tip kontrole omogućava redovnicima da u određenim situacijama ne osjećaju bol.
Hram se prostire na prilično velikom području, ali ono što me prilično razočaralo je da od starog hrama nije ništa ostalo. Sve je rekonstruirano unazad dvadesetak godina. Naime, 1928. godine je bio veliki požar i izgorio je cijeli hram. Za vrijeme Kulturne revolucije bio je dodatno devastiran, a tek devedesetih godina prošlog stoljeća je rekonstruiran i vraćen u prvobitno stanje. A to se osjeti na svakom koraku, jer nema onog mirisa starine, sličnog onome koji je vladao cijelim Pingyaom.
Ali, ono što nas je svakako oduševilo je nastup mladih redovnika. Savršena harmonija tijela i duha koja oduzima dah. Nastup se sastojao od klasičnih elemenata Kung Fua, te niza pojedinačnih i skupnih vježbi sa klasičnim oružjem. Nešto fenomenalno.

Spas na recepciji

Nakon cijelog dana vraćamo se u Luoyang i pokušavamo krenuti prema Shanghaiju. Nakon što smo odustali od toga da mi samo možemo kupiti kartu, prevelika je to govorna barijera, idemo u hostel s idejom da će nam pomoći curka koja radi na recepciji, jer drugačije ne ide. Hvatamo je za ruku, odvlačimo do kolodvora i ona nam napokon kupuje kartu za Shanghai. Kako su poprilične gužve, nismo mogli dobiti spavaća kola, pa smo osuđeni na dvadeset-satno putovanje na sjedećim mjestima. Barem ćemo sjediti. :-)

Shanghai je luka i jedan od najvećih gradova Kine, koji se nalazi u provinciji Kiangsu. Nalazi se pored rijeke Huang-pu i u blizini ušća rijeke Jangce. Poznat je kao trgovačko središte još u 12. stoljeću, ali je tek nakon poraza Kine u Prvom opijumskom ratu (1839. – 1842.) otvoren za trgovinu Europljanima, zbog čega se brzo razvio u jedno od najvažnijih trgovačkih centara Istočne Azije. U velikom dijelu grada strane su sile ostvarile suverenitet i cijeli niz privilegija. Zbog toga se tamo i razvio nacionalistički i revolucionarni pokret te je u 20. stoljeću grad imao burnu povijest – godine 1927. u njemu je izvršen veliki pokolj komunista, a teško je stradao 1937. za vrijeme japanskog napada na Kinu. Godine 1949. postao je dijelom NR Kine. Danas predstavlja jedno od najvažnijih ekonomskih središta u svijetu.

U šlapama kući

Po gradu se na svakom koraku vidi, kroz povijest veliki utjecaj Europljana. A tako je i podijeljen. Bund je dio grada uz rijeku Huang-pu i to je britanski dio. French Concession je francuska četvrt. Nevjerojatno je da unutar Kine postoji grad u kojem je Kineska četvrt tek dio grada. Pudong je moderna četvrt Shanghaija, kojom dominira Oriental Pearl Tower, iliti TV toranj.

Nakon četiri dosadna dana u Shanghaiju upućujemo se najskupljim vlakom za Beijing odakle se vraćamo za Europu. Takozvani Z-train – spavaća kola gdje u ulasku u vagon dobijete papuče. Dobije se i doručak u krevet. I osoblje vlaka zna engleski. Nevjerojatno. :-)

I to je to. Time završava naša putešestvija po Kini. Pozdrav do nekog drugog putovanja, a do tad putujte i uživajte! Sretan put!

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Danska – gdje novac vrijedi manje

Došlo je doba kad treba odlučiti kamo za Novu godinu. Kako sam prošao većinu toplijih (čitaj južnih) krajeva Europe, što mi je inače bio običaj posjećivati u hladnijem razdoblju godine, u uži izbor je upala Skandinavija. Tamo nikad nisam bio. Možda malo prehladni krajevi za ovaj dio godine, ali sve izvan Europe je predaleko za tih par dana koliko imam slobodnih za oko Nove godine. Brzim pregledom niskobudžetnih avio kompanija, najjednostavnije i najbrže je bilo doći do Hamburga, iznajmiti rent-a-car i izgubiti par dana po bespućima Danske i Švedske. Rent-a-car u Njemačkoj je bio dobar odabir, jer su cijene u prosjeku duplo manje nego u Skandinavskih zemljama, a Hamburg je jako blizu granice sa Danskom.

Nas petoro, oboružanih dobrom voljom, backpackovima i podosta europskih novaca za naše prilike (jer ipak idemo u oskupe zemlje Europe) krenuli smo na put. Dolaskom na hamburški aerodrom, odmah dobra vijest. Nemaju Forda Focusa i dobijamo klasu veći auto, Mercedes B klasa. 😉 Sa aerodroma krećemo odmah prema Kopenhagenu, glavnom gradu Danske. Tamo ćemo se zadržati nekoliko dana i proslaviti Novu godinu.

Grad bicikla

Danska je najmanja skandinavska država, nešto manja od Hrvatske. Sastoji se od velikog poluotoka Jutlanda, koji svojim kopnenim dijelom graniči sa Njemačkom, te od gomile otoka i otočića. Kopenhagen je grad veličine Zagreba, smješten na istoku Danske, na otoku Zealand. Na užem gradskom području živi oko pola milijuna ljudi, a u cijeloj gradskoj aglomeraciji oko 1,2 milijuna. Kopenhagen su oko godine 1000. godine osnovali danski kralj Sven I. i njegov sin Knut II. Veliki. Do polovice 12. stoljeća bio je malo ribarsko mjesto, a na važnosti je počeo dobivati godine 1167. godine kada je postao biskupsko sjedište. Odlična prirodna luka pogodovala je razvoju trgovine i obrta i dala ime gradu. 1254. godine je dobio gradska prava te 1536. godine postao prijestolnicom Danskog kraljevstva.

Kopenhagen je pravi biciklistički grad, svi se voze biciklima, sav promet je predodređen za bicikliste. Stoga smo i mi iznajmili bicikle za obilazak grada. Što se tiče razgledavanja grada, obišli smo Christianiju, najveći skvot na svijetu. Christiania je osnovana 1971. godine, kada su ljudi, pretežno hipiji, zauzeli napuštene vojne barake i zajedno protestirali protiv danske vlade. Auti su zabranjeni unutar Christianije, a lake droge (trava, hašiš, …) su dopuštene, odnosno danska vlada je žmirila na oba oka. Sve do prošle godine kada su postale zabranjene i u tom dijelu Danske.

Iduće mjesto po kojem je Kopenhagen poznat je kip male sirene iz bajke Hansa Christiana Andersena, vjerojatno najpoznatijeg danskog pisca. Kip male sirene je smješten na samoj obali, u Churchil parku. Kip je s vremenom postao zaštitni znak grada i prava turistička atrakcija.

‘Hamletov dvorac’

Kako smo imali auto, odlučili smo jedan dan izgubiti na izlet izvan grada. Uputili smo se u dvorac Kronborg, slikovit dvorac nedaleko od Kopenhagena. Smješten na najužem dijelu morskog prolaza Oresunda, koji razdvaja danski grad Helsingor i švedski Helsingborg, dugi niz godina bio je nezaobilazna postaja svih brodova koji su željeli uploviti ili isploviti iz Baltičkog mora. Danskim su kraljevima, koji su vladali objektom još od 1420-ih godina, plaćali visoke poreze. Zbog toga je bio trn u oku Šveđana koji su sredinom 17. st. uspjeli uspostaviti kontrolu nad dvorcem i prolazom. U 18. i 19. st. dvorac je postao zloglasni zatvor, a tragičnu notu dodao je i W. Shakespeare djelom “Hamlet”, čija se radnja odvija upravo ovdje. Od 2000. godine dvorac je pod zaštitom UNESCO-a.

Drugi dio dana smo izgubili na posjet Malmö-u, trećem po veličini gradu Švedske, koji se nalazi sa druge strane morskog prolaza Oresund. Glavni razlog zašto hoćemo ići u Malmö je da pređemo preko poznatog mosta Oresund. Most Öresund što povezuje Dansku i Švedsku je jedan od najambicioznijih projekata prošlog stoljeća. Most dugačak 16 kilometara je pušten u promet u srpnju 2000. Preko njega vodi cesta sa četiri trake i pruga sa dva kolosjeka smještene iznad i ispod razine mora – zahvat koji združuje sve primjene i tehnologije modernog graditeljstva.

Sendvič i pivo – 100 kuna

A sad malo o hrani i piću. Najpoznatija danska hrana je smorrebrod, otvoreni sendvič na kruhu i maslacu, sa svime i svačime: sušena riba, meso, jaje, razno povrće i salate, … Najpoznatije dansko pivo su Tuborg i Carlsberg, makar postoje mnoge marke piva kao Faxe, Albani ili Ceres. Pivo kao pivo nije loše, to su obično lager piva, ali se nikako ne može mjeriti sa belgijskim ili njemačkim pivom. Cijene hrane i pića su ogromne za hrvatske prilike. Smorrebrod i pivo dođe oko 100 danskih kruna, što je otprilike stotinjak kuna.

Samu Novu godinu smo proslavili na glavnom gradskom trgu Radhuspladsen. Trgom dominira gradska vijećnica po kojoj je trg i dobio ime, te kip Hansa Christiana Andersena. Na tom trgu završava (ili počinje :)) i poznata ulica Stroget, koja je poznata kao i najdulja pješačka shopping zona. Za vrijeme novogodišnje noći, taj trg je pravo bojno polje. Hrpetina vatrogasnih kola i policije, nepregledne hrpe pirotehnike, i pirotehnike, i pirotehnike. Ljudi satima ispucavaju tu pirotehniku u zrak, rakete padaju po ljudima, pucaju petarde. Većina ljudi nosi zaštitne naočale i slušalice protiv buke. Kako mi nismo bili dobro opremljeni, nakon jedne puknute rakete između nas, napuštamo Radhuspladsen. Živi. :-)

Hamburg – grad mostova

Nakon nekoliko dana provedenih u Danskoj vraćamo se u Hamburg, na osjetno jeftinije pivo i hranu. Hamburg je drugi po veličini grad u Njemačkoj, smješten na rijeci Elbi. Elba je u Hamburgu vrlo pogodna prirodna luka s direktnim pristupom od mora, a najpogodnija je njena južna obala, nasuprot gradskih četvrti St. Pauli i Altona. Obale su povezane mostovima, kao i tunelom ispod Elbe. Obje strane Elbe su stoljećima plavljene u vrijeme visokih voda Sjevernog mora, koje su tu odlagale pijesak i mulj. U međuvremenu su s obje strane Elbe podignuti nasipi, koji još podsjećaju na vremena kada su za vrijeme visokih voda cijele gradske četvrti bile poplavljene. U gradu je na Alsteru napravljena ustava pa je u samom centru nastala neka vrsta jezera. “Jezero” je podijeljeno na dva dijela, koja su međusobno spojena unutrašnjim i vanjskim Alsterom. Pune ih brojni kanali oivičeni velikim parkiralištima. Nebrojeni plovni kanali, rječice i kanali premošteni su s više od 2500 mostova. Time je Hamburg grad s najviše mostova u Europi i ima ih više nego Venecija (400), Amsterdam (1200) i London zajedno.

Noćimo u Hamburgu, te sutradan ujutro krećemo put kući. Vrlo zgodna destinacija za Novu godinu, ali poprilično skupa za naše uvjete.

 

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off

Iberija & Maroko

Ljetni odmor! Stavljam Inter Rail kartu, rezervacije smještaja i nešto jeftinih avionskih karti u svoj backpack te iščekujem sam početak puta. Put. To je ono što sam čekao mjesecima, truneći u Zagrebu, radeći i studirajući. Stvarno volim to ljeto, tada moj život postaje putovanje, ili putovanje moj život. Novi kilometri, novi ljudi, novi krajevi. Došlo je vrijeme za akciju.

I tako smo nas troje odlučili otputovati na jednomjesečno putovanje u toplije krajeve. U planu su nam Španjolska, Andora, Portugal i Maroko. Što je najbolje, mojih dvoje suputnika su se upoznali netom prije putovanja, a vrlo su različiti. Bit će zanimljivo gledati razvoj novog prijateljstva. :-)

Barcelona

Prva postaja je Barcelona, glavni grad Katalonije, pokrajine u Španjolskoj. Barcelona je glavno trgovačko i industrijsko središte Španjolske te jedna od najvećih luka na Sredozemnom moru. Središte grada čini Gotska četvrt, srednjovjekovna jezgra sa spletom uskih, krivudavih uličica. Hostel nam se smjestio usred te četvrti i rezervirali smo ga po preporuci. Zove se Gothic Point.

 Ono što me u Barceloni najviše dojmilo, to su Gaudijeva djela moderne arhitekture. U prvom redu tu treba spomenuti prekrasnu, još uvijek nedovršenu crkvu, Sagrada Familiju (Sveta obitelj). Toj ambicioznoj crkvi Antoni Gaudi je posvetio cijeli život radeći na njoj do svoje smrti. Gaudi ju nije uspio završiti i crkva se financira prilozima više od milijun posjetitelja svake godine, a trebala bi biti dovršena do 2030. godine. Gaudi je ostavio toliko tragova u Barceloni, i grad stvarno oduševljava tim detaljima. La Pedrera, Casa Milla, Park Guell… samo su neke od građevina koje je ostavio veliki Antoni Gaudi, Božji arhitekt, kako ga zovu Španjolci. Središtem grada prolazi La Rambla, široko šetalište. Sprejem obojeni ljudski kipovi stoje nepomično u pokretnoj masi šetača, gomila karikaturista koji skiciraju lica, ulični svirači, čovjek koji jede britvice i noževe, žongleri …

Andora

Nakon Barcelone smo se zaputili prema Andori, maloj državici smještenoj između Španjolske i Francuske, na vrhovima Pireneja. Vlak ne vozi do Andore pa smo se morali snalaziti. Najbliže mjesto gdje se može doći vlakom je La Tour De Carol, malo mjestašce u Francuskoj. Kako je Andora zimska turistička destinacija, jer je bogata skijalištima, tako su ljeti autobusne veze vrlo loše prema okolnim mjestima. Naime, autobus iz La Tour De Carola vozi tek dva puta dnevno. Stoga smo se odlučili na autostop. Uf, ti zapadnjaci vrlo teško staju autostoperima, pogotovo ako smo većinom muškog roda. I tako smo na jedvite jade uspjeli doći do Andorra La Velle, glavnog grada te mikrodržave. Što je najbolje, u glavnom gradu Andore nema se što vidjeti. Samo trgovine i trgovine i trgovine. Tehnika, žestoka alkoholna pića, i parfumerije. Ništa više. Ono što u Andori ostavlja bez daha je priroda, visoki vrhovi Pirenejskog gorja.

 Opet Barcelona!

 I sada smo krenuli nazad prema Barceloni, gdje ćemo hvatati vlak za Madrid, glavni grad Španjolske. I u Barceloni nas je dočekao hladan tuš. Ne možemo se ukrcati u vlak bez rezervacije. Katastrofa. Svi magistralni vlakovi su dupkom puni i u njih se ne može bez rezervacije. Nema sjedenja na podu, niti stajanja. Niti nakon podužeg nagovoranja službenika, koji je dopuštao prolaz do perona. Idući slobodan vlak tek sutra navečer! I tako smo odlučili provestinoć pod vedrim nebom, ispred kolodvora. To

je bio pun pogodak! Upoznali smo hrpu ljudi, koji su bili u sličnoj situaciji kao mi. Makedonci, Srbi, Talijani… Na kraju nas se skupilo dvadesetak, igrali smo nogomet u parku, pili cerveze i sangrije, te čekali novi dan i slobodan vlak.

Madrid

Sutradan se cijelo društvo napokon ukrcalo na vlak i krenulo put Madrida. Nakon petosatne vožnje vlakom, napokon u Madridu. Poučeni iskustvom s vlakovima u Španjolskoj, prvo što smo napravili je rezervacija karata za Porto.

Sam centar Madrida je bio neočekivano mali. S jedne na drugu stranu stare jezgre grada može se propješačiti za manje od pola sata. S jedne strane je Palaca Real, basnoslovna kraljevska palača koja pripada izvanrednim europskim arhitektonskim spomenicima. Prostorije su raskošno ukrašene svilenim zidnim tapiserijama i freskama te su natrpane neprocjenjivim umjetninama. Najviše me oduševila oružarnica, sa više od 2000 izložaka izrađivanih za viteške dvoboje i turnire, a ne za bojišnice. U središtu Madrida je Plaza Mayor, napoznatiji madridski trg kojeg krasi kip Filipa III. S druge strane stare jezgre se nalaze muzeji Del Prado, Thyssen-Bornemisza i Reina Sofia. Centro de Arte Reina Sofia smo i posjetili. U njemu je izložena zbirka umjetničkih djela španjolske umjetnosti 20. i 21. stoljeća. Muzej je smješten u prenamijenjenoj bolnici i ima zavidan broj izložaka velikih majstora Salvadora Dalija i Pabla Picassa.

Španjolci vrlo dobro znaju što znači dobra klopa. U skoro svakoj ulici postoji Museo del Jamon, svojevrstan gastronomski muzej, pun delicija. Jedan od najvećih izvoznih proizvoda Španjolaca je upravo Jamon (šunka). To je za putnike plićeg džepa jedno od najboljih mjesta za klopu.

Uf, ti nas vlakovi stvarno ne idu. Uspjeli smo zakasniti na vlak za Porto. Filmski, trčeći dolazimo na peron, vrata se zatvaraju i vlak lagano odlazi. Tada smo odlučili da ćemo preskočiti Portugal i zaputiti se lokalnim vlakovima prema Maroku. I tako nas je put doveo u maleno mjesto Bobadillu, gdje smo u nedostatku hostelskog smještaja odlučili spavati na kolodvoru. Što je najbolje, postoji naoružani čuvar koji nas cijelu večer nije ništa pitao i pustio nas je da spavamo na samom peronu u vrećama za spavanje. :-)

Alhambra, Granada

Na putu nam se našla Granada. Granada je slavna po Alhambri, prelijepoj maurskoj palači, vrhuncu maurske umjetnosti i arhitekture. Alhambra je ime dobila po zidinama crvenkaste boje, a njezin položaj daje naslutiti da su i prije nje na tom mjestu stajale građevine. Alhambra datira iz 9. stoljeća, a u 13. stoljeću kralj Muhamed I. ju je učinio svojom kraljevskom rezidencijom, čime je počelo doba njezinog najvećeg sjaja. Kraljevima Jusufu I. i Muhamedu V. iz 14. stoljeća dugujemo većinu Alhambrinih zdanja koja su preživjela do danas, kao vrtovi Generalife, palača Nasrid… Nakon što su kršćani osvojili

Granadu, nastupila je dekadencija Alhambre. Katolički kralj Karlo V. dao je unutar kompleksa sagraditi svoju palaču, u kojoj nije stanovao. Od 17. stoljeća Alhambra je 200 godina bila zapuštena i tek su u 19. stoljeću počeli popravci, restauracija i održavanje. Alhambra je sad kandidat za 7. svjetsko čudo. Poslije Granade, iduća postaja nam je trajektna luka Algeciras, smještena na španjolskoj strani Gibraltara. Lučki grad koji nas nije dojmio ničime. Prespavali smo u neuglednom hotelu u blizini luke i jedva dočekali jutro da se prvim trajektom zaputimo u Maroko, našu iduću destinaciju o kojoj čitajte u idućem broju Hostelera! 😉

Maroko – Zaljubljeni u turiste

Kada sam roditeljima i prijateljima obznanio da na ljeto idem u Maroko, obično su reakcije bile: “Što ćeš tamo?”, “Pazi da te ne okradu ili ubiju!”, kao i “Svaka čast”…  To samo pokazuje koliko naši ljudi, a i zapadnjaci (makar je Maroko zapadnije od većine zemalja Europe), znaju malo o drugim kontinentima i zemljama, pogotovo muslimanskim. Većinom su ljudi u arapskim zemljama vrlo srdačni, voljni pomoći, ali i zaraditi na turistu, ako mu to turist dopusti.

Navala taksista

Prva destinacija u Maroku je Tangier, marokanski grad sa Afričke strane Gibraltara. Silaskom sa trajekta odmah nailazimo na hrpu pomahnitalih taksista, svi sa istom pričom, da su oni najbolji za nas i da stvarno imamo sreću što smo naišli na njih. U Tangieru se nismo zadržavali, htjeli smo prenoćiti u prvom kraljevskom gradu Maroka, Fesu. Kako je kolodvor udaljen od centra grada, bio je loš potez što nismo razmjenili europske novce u marokanske dirhame. Na kolodvoru nitko nije htio razbiti naše europske novce u dirhame, tako da nismo mogli kupiti ni vodu ni hranu. Nakon višesatnog čekanja na kolodvoru, bez hrane i vode, dolazi naš vlak, i to na vrijeme. Ali je krenuo sa barem sat i pol zakašnjenja. U vlaku hrpetina ljudi, nakrcan do krajnjih granica, isti vagon i za pušače i za nepušače. Jedino što smo imali sreće pa smo ušli na prvoj stanici, i uspjeli uhvatiti mjesto. Ali i ta sreća je kratkog trajanja. Nakon polovice puta presjedamo, i ulazimo u pun puncat vlak. I do Fesa se tandrčemo u hodniku vagona.

Napokon dolazimo u Fes, naše prvo odredište. To je treći po veličini grad u Maroku, i jedan od četiri kraljevska grada (uz Marrakesh, Meknes i Rabat). Fes se sastoji, kao i većina većih marokanskih gradova, od medine Fes el Bali (starog dijela grada, opasanog zidinama) i Ville Nouvelle (novog dijela grada). Za Fes el Bali se vjeruje da je najveća urbana pješačka zona na svijetu. Taksist nam nalazi jeftini hotel na ulazu u Fes el Bali, pored Bab Bou Jeloud. Cijena, sitnica, 7 europskih novaca iliti 70 marokanskih novaca po glavi stanovnika za noć. Soba bez kupaonice, ali zadovoljavajuća za tu cijenu.

Vrhunski trgovci

Nas troje brzo ostavljamo stvari u sobi, i brzo krećemo u večernji obilazak grada. Zašlo je sunce, i po pričama, u medini, unutar zidina, ima preko milijun ljudi. Svi se muvaju po ulicama, prodaju, kupuju, cjenkaju. Marokanci su vrhunski trgovci. Za sve se moraš cjenkati. Nenavikli na takvo stanje stvari, u prvih par dana su nas podosta puta oženili. Kasnije smo se i mi navikli na to i počeli smo se beskrupulozno cjenkati. Štoviše, toliko smo nisko spuštali cijene da neki trgovci nisu htjeli više razgovarati. Odlazimo na večeru, sa željom probati marokanske specijalitete. Odabiremo brochette, što je najsličnije našim ražnjićima. I to mixed brochette. Večerajući i čitajući vodič, Gogo nailazi da oni jedu golublje meso i da obično to stavljaju u brochette. Nismo imali srca pitati konobara da li je to golub. Bilo je ukusno. 😉 Ono što svakako treba isprobati u Maroku je njihov čaj od mente, i neizbježna nargila.

Fes je poznat po velikoj bojaonici i štavionici kože, najvećoj u ovom dijelu svijeta. Kako je medina Fesa isprepletena gomilom malih ulica koje nisu označene, nemoguće je naći to mjesto. Stoga smo pitali prvog prodavača koji nas je za par dirhama odveo na to fascinantno mjesto, koje izgleda kao ogromna paleta koju imaju slikari. U svakoj posudi je druga boja, hrpa ljudi koji nose kože, uranjaju u boju, suše… Sve boje se dobijaju prirodnim putem, od šafrana, ruže, maškare… Na vrhu zgrade sa koje se pruža odličan pogled na bojaonicu nalazi se nekoliko suvenirnica, gdje je muški dio ekipe nakon dvadesetak minuta cjenkanja polu-povoljno utržio poznate marokanske papučice, žute boje šafrana.

Moderna Casablanca

Nakon nekoliko dana u Fesu, krećemo za Casablancu. Casablanca je za razliku od Fesa pravi moderan grad. Nalazi se na obali Atlanskog oceana, najveći je marokanski grad i ekonomsko središte. Glavno obilježje Casablance je džamija Hassana II. koja je druga po veličini, ali najvišeg minareta na svijetu. Napravljena je 1993. godine. Marokanci imaju podijeljeno mišljenje o njoj, neki se njome ponose, dok drugi misle da se moglo bolje utrošiti tih 500-800 milijuna baksa koliko je uloženo u nju. U Casablanci se ne zadržavamo dugo. Nakon razgleda grada i prospavane noći u definitivno najskupljem hotelu na našem putu (400 dirhama je trokrevetna soba) krećemo prema Marrakechu, još jednom kraljevskom gradu.

Vlak koji smo ulovili je daleko luksuzniji od prijašnjih. Naravno, to je znao i naš prijatelj kondukter i iskoristio je. Na našu Interrail kartu je naplatio još neke dodatne takse, jer smo u klimatiziranom vagonu. Poslije smo se raspitali i te takse, doznajemo, nismo morali platiti, jer imamo važeću kartu. Klasično uzimanje novaca turistima.

Krvave ulice

Ulazimo u Marrakech, totalno drugačiji grad od svih ostalih. Okružen planinama Atlasa sa jedne strane i pustarom sa druge. Grad nije tako zbijen kao ostali, većinom niža gradnja, na većem području. Marrakech je četvrti grad po veličini, u njemu živi preko milijun i pol ljudi. Kao i svi ostali marokanski gradovi, sastoji se od medine i novog dijela grada. Dok je “zaštitna” boja Fesa žuta, u Marrakechu je to crvena. Stara berberska legenda kaže da kada je Koutoubia džamija izgrađena u srcu grada, toliko je krvi poteklo njegovim ulicama da su svi zidovi, kuće i ulice poprimili crvenu boju. Nekad glavni grad Almoravida i kasnije Saadijaca, danas se Marrakech spominje kao glavni grad marokanskog Juga.
Odmah smo se uputili u potragu za hotelom. Najjeftiniji i najbolje locirani su oni uokolo Djemaa-el-Fna, glavnog gradskog trga. Prvih nekoliko hotela je krcato, te napokon nailazimo na hotel u kojem ćemo provesti idućih nekoliko dana. Spavanje svega 50 dirhama po glavi. Hotel vrlo uredan, ali je naša soba podsjećala na oveći separe. U sobi ništa drugo osim kutne garniture i stolića. Nama dosta. Djemaa-el-Fna je jedan od najvećih trgova koje sam imao prilike vidjeti. Predvečer je trg prepun ljudi, uličnih svirača i zabavljača, akrobata i plesača, životinja kao kobri i majmuna… Ono što nam je najviše zapalo u oko je neprebrojiv broj pokretnih kioska koji prodaju cijeđeni sok od naranče po cijeni od svega 3 dirhama.

Na recepciji hotela nailazimo na ponudu lokalne turističke agencije o trodnevnom izletu u Saharu. Bez premišljanja je uzimamo. Za 950 dirhama dobivamo vodiča, trodnevnu vožnju preko planina Atlasa do Sahare, razgled preko nekoliko znamenitosti, svu hranu i dva noćenja na putu. To je bio pun pogodak.

Noć u procjepu planina

Ujutro, ispred hotela nalazimo se sa našim vodičem, dvije Nizozemke, Njemicom i Španjolkom, i mala grupica europljana kreće prema Sahari. Prvo smo pregazili Veliki Atlas, da bi došli do malog mjesta Ait Benhadou. To je mjesto poznato po snimanju nekoliko holivudskih filmova poput Gladiatora i Lawrence od Arabije. Mali gradić, napravljen od blata, na vrhu malenog brdašca. Stvarno prekrasno izgleda. Što je najbolje, ljudi još uvijek žive u njemu. Drugo mjesto je Ouarzazate, također poznato po filmovima. Za nekoliko dirhama nalazimo lokalnog vodiča koji nas je proveo po mjestu. Vodič nam se odmah pohvalio kako je on Van Dammeov prijatelj. :-) Naime, tu se snimao Legionar.

Prvu noć spavamo u Todri Gorge, procjepu između dvije planine. Tu su nas berberi učili svirati bubnjeve poput djembi i bongosa. Nakon ugodno prospavane noći krećemo za Erg Chebi, predio Sahare poznat po visokom crvenim dinama. Nakon cjelodnevnog truckanja u kombiju, napokon stižemo do Merzouge, mjesta odakle put nastavljamo na devama. Nakon višesatnog i mukotrpnog jahanja stižemo u berberski kamp u Sahari, okružen dinama, usred ničega. Berberi su nam za večeru spremili klasičnu marokansku klopu, tajine. To je razno kuhano povrće i piletina. Svakako probati. Kako se to jelo jede rukama, svi iz istog tanjura, cure isprva nisu bile gladne, ali kada su vidjeli nas da slatko jedemo, vidjevši da je to jedina klopa, odmah su i one napale tajine.

Nakon prekrasnog izlaska sunca, shvaćamo da je to kraj našeg puta. Najdalje smo od kuće i sada kreće povratak u Zagreb. Nakon cjelodnevnog truckanja u kombiju, vratili smo se u Marrakech, gdje su nam ostala još dva dana do leta za Hrvatsku. Ta dva dana smo proveli u Marrakechu, izležavajući se po cijele dane, odmarajući se u hammamu (turska kupelj), i šetajući gradom. S jedne strane smo bili sretni što se nakon jednomjesečnog backpackiranja vraćamo kući, a s druge strane bi vrlo rado nastavili naš put.

Category: Hosteler, Putopisi  Comments off